TAJNE RENESANSNOGA GENIJA DUGOVI SU GA PRATILI I U DANIMA NAJVECE SLAVE

Kad bi se nečega prihvatio, Leonardo da Vinci temeljito je studirao sve dimenzije posla. Vasari je ostavio svjedočanstvo o čudesnoj snazi Leonardova slikarskog, ali i intelektualnoga genija.

Neki mu je čovjek, pripovijeda Vasari, donio na oslikavanje stari štit koji je preko njegova oca naručio neki seljak. “Kad je Leonardo jednog dana uzeo taj štit u ruke i vidio da je iskrivljen, loše izrađen i grub, on ga prvo ispravi na vatri, a zatim da jednom strugaru, koji ga je onako grubog i nezgrapnog istesao i uglačao. Pošto ga je namazao gipsom i podesio na svoj način, Leonardo poče razmišljati što bi se moglo naslikati što bi zaplašilo napadača vlasnika ovog štita i izazvalo isti utisak kao nekad glava Meduze.

IMAO SKROVIŠTE ‘ČUDOVIŠTA’

Zbog toga je Leonardo dovukao u svoju sobu, u koju je samo on ulazio, guštere, zelembaće, zrikavce, zmije, leptire, skakavce, slijepe miševe i druge čudne vrste sličnih životinja. Iz tog različito spojenog mnoštva stvorio je jedno strašno i užasno čudovište, čiji je dah bio otrovan i ispunjavao zrak vatrom. Naslikao ga je kako izlazi iz mračnog i razbijenog kamena, pušući otrov iz otvorenih čeljusti, plamen iz očiju, a dim iz nosa, te ga je izradio tako izvanredno da je izgledao zaista stravično i užasno. Leonardo se jako mučio dok je radio ovo djelo, jer je kužni smrad mrtvih životinja bio strašan, ali ga je on podnosio zbog velike ljubavi koju je gajio prema umjetnosti. Kad je završio ovo djelo koje više nisu tražili ni seljak ni otac, Leonardo reče ocu da je štit gotov i da može poslati po njega.

Jedno jutro Piero da Vinci pođe u sobu uzeti štit. Kad je zakucao na vrata, Leonardo mu otvori i reče da malo pričeka. Vrativši se u sobu, postavi štit na svjetlo i na noge, podesi prozor tako da zasjenjuje svjetlošću, a zatim pusti oca da uđe. Ne očekujući tako nešto, ovaj se na prvi pogled naglo strese i ne misleći da je to štit, a još manje da je ono što vidi naslikano. On prestravljen uzmače, ali ga Leonardo zadrža govoreći: ‘Ovo djelo je postiglo cilj zbog koga je rađeno. Uzmite ga, dakle, i odnesite, jer sam ovakav ishod i očekivao’.

Štit se ocu tako silno dopao da ga je jako hvalio. Toliko mu se svidio da ga je odlučio zadržati. Tajno je kupio kod trgovca drugi štit na kojemu je bilo naslikano srce probijeno strijelom i poklonio ga seljaku, koji mu je ostao zahvalan cijelog života. Kasnije je tajno prodao onaj Leonardov štit nekim trgovcima u Firenci za sto dukata. Taj štit je ubrzo dospio u ruke vojvode od Milana, koji ga je kupio od spomenutih trgovaca za tri stotine dukata.” Danas bi štit vrijedio milijune eura, ali Leonardu to nije pomoglo.

NEKA DJELA NIJE NI ZAVRŠIO

Za razliku od najvećeg rivala, Michelangela Buonarrotija, koji je bio bogataš čija bi imovina danas vrijedila oko 350 milijuna kuna, Leonardo je jedva spajao kraj s krajem. Njegove slike danas u pravilu vrijede više od stotinu milijuna dolara, ali od toga nije imao nikakve koristi. Kako je bio perfekcionist, mnoga djela nije završio, pa je često zapadao u dugove. No Leonardo je bio skroman kršćanin. Dok je slikao “Posljednju večeru”, napisao je: “Vino je dobro, ali voda je poželjna za stolom. Male sobe ili stanovi usmjeravaju um na pravi put, a u velikima zaluta. Želite li novca u izobilju, na kraju