NIJE JEO MESO NITI IŠTA KRVAVO, PTICE JE SPAŠAVAO IZ KAVEZA
u njemu nećete uživati”. Također je napisao: “Tko želi postati bogat za dan, objesit će se za godinu dana”.
Kako je nastalo Leonardovo najveće djelo, jedno od najvećih u povijesti uopće? “Leonardo je naslikao portret Ginevre Ameriga de Benchija izvanrednu stvar, da bi se potom prihvatio portretiranja supruge Francesca Giochondija, Mona Lise, no premda je radio četiri godine, nije ga uspio završiti. Ovo se djelo danas nalazi kod francuskog kralja Francoisa u Fontainbleau. Onaj tko želi vidjeti u kojoj mjeri umetnost može podražavati prirodu, lako će to razumjeti na ovoj slici. Ovdje su izrađene i najmanje pojedinosti koje se mogu naslikati samo velikom vještinom. Oči imaju sjaj i vlažnost živih bića, a okružene su crvenkasto-modrom bojom i trepavicama, što se može izvesti samo krajnjom tananošću. I obrve su izrađene slično, i kao da dlake rastu iz mesa, negdje gušće, a negdje rjeđe, raspoređene prema porama kože, tako da izgledaju da ne može biti prirodnije. Nos s onim lijepim ružičastim i nježnim otvorima izgleda kao u živog čovjeka. Malo otvorena usta, koja se svojim krajevima i crvenilom spajaju s bojom lica, ostavljaju utisak istinitog mesa i krvi, a ne boje. U udubljenju na vratu pažljivi promatrač će primijetiti kucanje žile kucavice. I zaista se može reći da je ova slika naslikana tako da će pred njom zadrhtati i uzmaći svaki odvažniji umjetnik ili bilo tko drugi. Leonardo je pribjegao i ovom načinu rada. Kako je Mona Lisa bila vrlo lijepa, on ju je tijekom slikanja okruživao raznim sviračima, pjevačima i lakrdijašima koji su je uveseljavali da bi se izbjegao onaj melankolični izraz, obično neizbježan na portretima. Na Leonardovoj slici je osmijeh toliko ugodan - da izgleda prije božanski nego ljudski, i zbog toga je portret ove žene smatran izvanrednom tvorevinom, jer ona ni u životu nije izgledala drukčije.
UŽIVAO JE U SLAVI
Zahvaljujući savršenstvu djela ovog božanstvenog umjetnika, toliko je porasla njegova slava da su svi oni koji su nalazili uživanja u umjetnosti, štoviše cijeli grad, htjeli da im on ostavi neku uspomenu na sebe. Govorilo se o tome da mu se povjeri neko značajno i veliko djelo kojim bi ukrasili grad”, piše Vasari. Leonardova je slava bila silna, znatno veća od novca - Da Vinci nije znao kapitalizirati svoj genij.
“Priroda mu je bila toliko naklonjena da bi, kud god inače okrenuo svoje misli, um, srce, pokazivao toliko božanstvenosti u svojim djelima, da mu nitko drugi nikad nije bio ravan u davanju živosti, ljepote, dobrote, ljupkosti i nježnosti. Jasno je da je zbog ovakvog shvaćanja umjetnosti Leonardo započinjao mnoge stvari ne završivši nijednu, jer mu se činilo da njegova ruka nikad neće moći postići savršenstvo umjetnosti u djelima kako je on zamislio. Tim više što je njegova mašta stvarala tanane i izvanredne teškoće koje rukama, iako tako spretnim, nikad nije bilo moguće izraditi. Originalnost njegovih ideja gonila ga je da izučava filozofiju prirodnih pojava, da istražuje svojstva biljaka, da stalno promatra kretanja nebeskih tijela, putanju Mjeseca i Sunca”, piše Vasari.
Ostao je upamćen ne samo kao gigant, nego i kao dobar čovjek čija je plemenitost bila ravna njegovim talentima. Bio je tako osjećajan da nije htio jesti meso niti išta što sadrži krv, nije htio nanijeti patnju ni jednom živom biću, a kad bi u gradu naletio na kakav kavez s pticama, kupio bi ih, a onda pustio da odlete. On je, zacijelo, bio jedan od najplemenitijih ljudi koji su ikad hodali po ovoj zemlji. “Bio je vrlo topao čovjek, ugodan u razgovoru, te je privlačio srca ljudi. I mada nije imao, može se reći, gotovo ničega, a radio je malo, on je ipak uvijek držao poslugu, konje u kojima je uživao više nego u drugim životinjama, koje je njegovao s mnogo ljubavi i pažnje. Tu ljubav je ispoljavao i kad je, često šetajući pored mjesta gdje su se prodavale ptice koje je svojom rukom vadio iz kaveza, plativši ih po cijeni koju je trgovac tražio, puštao da odlete, vraćajući im tako izgubljenu slobodu.
Bio je tako velikodušan da je hranio sve svoje prijatelje, bogate ili siromašne. Firenca je njegovim rođenjem primila vrlo velik dar, a njegovom smrću pretrpjela nesaglediv gubitak”, reći će Vasari, koji ga je poznavao i volio.