BILA SAM KULTNA LOTO DJEVOJKA, SAD PODUCAVAM STUDENTE...
Rođeni ste u Splitu. Što pamtite iz djetinjstva, kakvo je bilo. Čega se najradije sjetite?
Iz djetinjstva pamtim štošta. Pamtim kako su me u obitelji pazili, ali i puštali da sama steknem svoja iskustva. Sjećam se obiteljskih okupljanja, vjernih prijateljstava s Irenom i Ines iz osnovne, sa Sanjom i Ornelom iz srednje škole, dijeljenja prvih tajni, odlazaka u muzičku i baletnu školu te želje da postanem primabalerina. Sjećam se i prvih simpatija, ljetnih kupanja s ekipom na Firulama, Baćama i u hotelu Lav. Sjećam se teških fotelja iz bakina golemog tinela, starog djedova radija i velike biblioteke koju je poslije knjigama dopunjavala i moja majka i koju sam baš nedavno od nje naslijedila. Sva sjećanja su mi još živa i na njih nije pao ni najtanji premaz prašine. Ma gdje živjela, znam da će Split i bezbrižno splitsko djetinjstvo biti uvijek dio mene.
Kad ste krenuli u modni svijet? Bili ste prva pratilja Miss Jugoslavije 1987. Kako je bilo tih dana?
U trećem razredu srednje prijavila sam se na tečaj za manekene koji su te 1986. godine u mjesnoj zajednici na Bačvicama držali poznati zagrebački manekeni Zdeslav Radovčić i Boris Blažeković. To su bili moji prvi koraci, nakon čega sam se ohrabrila i iduće 1987. godine prijavila za izbor Miss YU. Dobila sam dvije titule: titulu prve pratilje Miss YU i Miss šarma YU. Bilo je to vrijeme samo jednog izbora za najljepšu djevojku u državi i, iako mi je laskalo, iste sam se godine, odmah nakon srednje, upisala na Filozofski fakultet na psihologiju.
Kako ste se odlučili za rad na televiziji?
Nakon što sam 1994. diplomirala psihologiju na Filozofskom, nisam mogla odmah naći posao u struci pa sam se javila na audiciju koja je tad bila raspisana za novopokrenuti 3. program Hrvatske televizije. Raspisana je na Zagrebačkom velesajmu jer se prijavilo mnogo kandidata, i to za različite poslove ispred i iza kamere. Kako su prolazili tjedni i mjeseci, televizija je u više navrata organizirala i probna studijska snimanja na Prisavlju te se izbor polako sužavao. Tek me je tad to počelo intrinzično intrigirati.
Posebice kad sam ušla u najuži krug, gdje sam, vježbajući u Službi za jezik i govor HRT-a, ubrzo shvatila da imam prirodni dar za posao voditeljice. S guštom sam odrađivala brojne jezične vježbe, sve do početka 1995. i moje prve televizijske najave uživo. Zanimljivo je da sam istodobno dobila dugoočekivani posao u školi kao školski psiholog i honorarni posao najavljivačice na HTV-u.
Koja Vam je bila najdraža emisija koju ste radili?
Nakon najavljivanja počela sam i sa zahtjevnijim TV formatima, od kojih su mi u najljepšoj uspomeni ostali ‘Dobro jutro, Hrvatska’ s Miljenkom Kokotom, vođenje jutarnjeg školskog programa četvrtkom i Milićeva emisija ‘Dobar dan’, u kojoj sam srijedom imala svoj polusatni blok ‘Svijet psihe’, u kojem sam o raznim psihofenomenima razgovarala s kolegama psiholozima i psihijatrima.
Mnogi Vas i danas povezuju s loto djevojkom? Kako gledate na to?
Točno. Godinu dana sam bila voditeljica nedjeljne HTV-ove emisije ‘Loto 6 od 45’. Moj dragi kolega, glasoviti lektor Branko Erdeljac, igrao je i još igra loto više od 40 godina. Uvijek smo se šalili da ću morati jednom izvući njegove brojeve. Nažalost, to se nije dogodilo, ali smo postali toliko dobri da je on poslije toga lektorirao sve moje knjige i obogatio moje znanje iz hrvatskog jezika. Zbog toga sam i njemu, kao i brojnim kolegama fonetičarima s HRT-a, posebice Višnji Modrić i
Janošu Romeru, zahvalna za sve vještine koje sam svladavala uz njihovu kreativnu pomoć.
Kako je bilo tih dana, jesu li Vas ljudi zaustavljali na ulici?
Rijetko su me zaustavljali. Ali nisam bila nevidljiva. Neki su imali potrebu, primjerice, pozdraviti me, biti srdačniji ili ljubazniji iako se nismo poznavali.
Kad ste odlučili da se želite baviti psihologijom i otići s televizije?
To je pogrešno pitanje jer implicira da sam se nakon televizije odlučila baviti psihologijom, što je netočno. Naime, psihologijom se bavim od završetka studija i od prvog posla školskog psihologa koji sam dobila tri mjeseca nakon diplomiranja u Prvoj osnovnoj školi Dugave u Zagrebu 1995. godine. A mojih pet godina na HTV-u, od 1995. do 2000., bile su zapravo honorarni posao. Budući da sam ga radila s guštom i bez napora, doživljavala sam ga na stanoviti način kao plaćeni hobi, koji je znatno vidljiviji od samozatajnosti psihološke i psihoterapijske struke. Kad sam shvatila da će mi za gradnju pozicije i ugleda u struci iskustvo voditeljstva na televiziji odmoći, možda dugoročno i naštetiti, jer su mnogi moj lik doživljavali površnim, za mene više nije bilo dvojbe. Tako sam 2000. godine prestala gurati oba posla i u Klinici za psihološku medicinu na Rebru ozbiljno sam krenula s pisanjem magisterija. Magistrirala sam 2002., a doktorirala deset godina poslije, godine 2012.
Kad ste upoznali supruga? Kako je to izgledalo?
U mojoj 23. godini u disko klubu Sokol. Moja sestrična Gorda i ja smo nakon izlaska u Lisinski na Dan dvorane još odlučile kratko svratiti i u Sokol. Danas se šalim da je to bila dobra odluka. Inače, bila sam završna godina studija. Iako su to bile ratne godine, suprug i ja smo bili ludo zaljubljeni i ništa nam nije bilo nemoguće. Tog se životnog perioda sjećam s posebnom nježnošću, pa i nostalgijom. Ostalo je povijest.
Spomenuli ste da ste se od 29. godine, nažalost, borili s endometriozom, što je uzrokovalo primarni sterilitet, zbog čega ste imali osam operacija. Uz pomoć IVF metode rodili ste Olega? Kako je to bilo za Vas?
Nakon brojnih pokušaja i uz liječničku pomoć dr. Dražena Lučingera u 37. godini konačno sam postala mama. Dala sam život jednom predivnom biću. A svoj sam život, nakon svih tih impersonalnih, hladnih, medicinskih postupaka oplemenila s nečim nježnim, toplim, vrlo osobnim, personalnim. I nikad mi u toj bitki nije padalo na pamet odustajanje. Za mene je to značilo veliku osobnu pobjedu, ali i veliku tranziciju u dotadašnjem načinu života.
Nažalost, tegobe nisu prestale, imali ste problema i s kralježnicom?
Da, no šalim se da je tu riječ samo o mehanici. Sad živim tako da ne sjedim više 16 sati za kompjutorom kao što sam to radila dok sam pisala svoje prve knjige.
Sin Vas je spasio kad ste prije dvije godine imali moždani udar? Imali ste vrtoglavicu, niste mogli hodati ni govoriti, a Oleg je pribrano nazvao oca? Kako danas gledate na tu situaciju? Pazite li se danas više nego prije?
O pojedinostima te moje borbe puno sam govorila u medijima. Posebice kad sam prošle godine s drugim kolegama snimila kampanju za prevenciju moždanog udara ‘Pobijedi vrijeme, spasi mozak’, koju su pokrenuli docent Hrvoje Budinčević i akademkinja Vida Demarin. Ti se životni događaji ne mogu zaboraviti. Smisao života i nije da takvo traumatsko iskustvo zaboravim, nego da ga procesuiram i integriram, pa se nadam da sam barem malo mudrija nego prije. Tako blizak doticaj sa smrti donio mi je emocionalni uvid o posvemašnjoj krhkosti života, izoštrio je moju intuiciju, koja mi pomaže da se više brinem o sebi i svojim istinskim željama, da budem autentičnija, da ne odgađam život. Tek sam nakon moždanog spoznala koliki je kapital imati život. Uz, dakako, dobru policu osiguranja! Sad se, naravno, malo šalim...
Na čemu trenutačno radite? Objavili ste sedam autorskih stručnih i znanstvenih knji
I DANAS ME PREPOZNAJU NA ULICI. BUDE KATKAD SMIJEŠNIH SITUACIJA. NAJČEŠĆE SAM IM ‘ODNEKUD POZNATA’, MOJ GLAS
ga? Sveučilišna ste nastavnica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u Centru za obrazovanje nastavnika.
Pišem novu knjigu koja je vezana za moj kolegij ‘Psihologija odgoja i obrazovanja’, koji je ove godine upisao rekordan broj studenata završnih godina Filozofskog.
Kako Vam se čini stanje nacije (sa stručnog stajališta)? Učimo li mlade krivim vrijednostima? Kako komentirate obrazovanje i sve prijepore vezano uz to?
Gledajući svoje studente, razmišljam uvijek s pozitivne strane i vjerujem kako naša, srednja generacija, ako je spremna na međugeneracijski dijalog, može samo dobiti. Posebice ako može prigrliti utjecaj i znanja mladih. Oni su vrelo novina, od njih kreću revolucije, društvena previranja... Primjerice, ako gledamo što rade i čime se bave Marko Kofs ili Baka Prase, zanimljivi su to mladi ljudi. Gledam ih dijelom i očima svojeg djeteta. No mislimo li da svatko od njih pije svoju bocu Jane s porukom koja jača samo njihovu ljubav prema sebi, nismo na dobrom putu. A što se obrazovanja tiče, profesori i nastavnici, uz neosporno znanje struke, trebaju voljeti učenike. To je ključ.
Kako provodite slobodno vrijeme, kako se opuštate?
U šetnji, čitanju, sanjarenju, spavanju, vježbanju, gledanju filmova, ugodnim razgovorima, uređivanju kuće, plesanju...
Prepoznaju li Vas i danas na ulici?
Katkad bude smiješnih situacija. Najčešće sam im ‘odnekud poznata’, što je naravno posljedica 20-godišnje medijske stanke, no vrlo me često oda moj glas, pa me prepoznaju po akustici i onda slijedi neizbježan ‘small talk’...
Kakva je danas televizija (program) u odnosu na Vaše vrijeme i ‘poplavu’ reality showova?
Program je prepun kiča i ideologije, s minimumom obrazovnog dijela. Današnje su televizije često kreatori lažnog sjaja i lažnoga glamura, uz dugotrajni, petparački EPP, zbog kojih više i ne gledam filmove. Televizije su prepune praznih sadržaja. Zbog svega toga slušam brojne dobre emisije na Hrvatskom radiju.
Imate li neostvarenih želja?
Imam, naravno. Želim još puno toga, i privatno i akademski.