Pišem o sportskoj opremi i trčanju, pa dobijem tenisice od 1500 kuna

Radim i kao informatičar, još nisam spreman blog pretvoriti u posao, kaže Matt Marenić (35)

S pojmom bloga susreo sam se 2005. godine. Nisam imao pojma o čemu je riječ. Zatim sam otkrio britanski servis kojemu možeš slati tekstove i slike, a oni ih objave, priča influencer i informatičar Matt Marenić (35) iz Siska.

- Slao sam im tekstove i radio to usput. S 27 godina počeo sam igrati nogomet i zbog njega sam se konkretnije posvetio blogu - nastavlja dodajući da su razlozi za to bili prilično jednostavni. Trebala mu je oprema, a nije htio trošiti velik novac za nju. Vidio je strane blogove na kojima autori recenziraju opremu pa je pomislio da bi to mogao raditi u Hrvatskoj. Poslao je tvrtkama upit da mu posude ili daruju opremu koju će recenzirati. Malo po malo stvorio je stabilne odnose s tvrtkama. A prije 10 godina otkrio je svijet trčanja. – Trčanje nije samo oprema nego stvarno imaš puno materijala o kojemu možeš pisati. Zato sam mijenjao svoj blog i u sadašnjem izdanju ga vodim već sedam godina. Vodim i račune na svim društvenim mrežama, pa mi je tako organski reach oko 3000 korisnika, a popne se i do 7500 - nastavlja, a njegova mama Barbara Marenić (65) kaže da redovito čita tekstove koje piše i smatra da su vrlo dobri i iskreni.

– Sva sreća je da radi kao informatičar, ne znam kako bi živio od bloga. Treba plaćati račune, misliti i o stažu te mirovini - iskrena je mama, inače profesorica sociologije i pedagogije koja iza sebe ima 41 godinu radnog staža. Matt je dodao kako je prije četiri godine htio blog pretvoriti u posao, no zaključio je da ipak neće. – Kroz recenzije opreme dobijem dva do tri puta na godinu tenisice za trčanje, koje koštaju oko 200 eura po paru, pa mi je to velika ušteda. Surađujem s platformama i časopisima koji objavljuju moje blogove na mjesečnoj bazi, pa tako zaradim od 200 do 500 eura na mjesec. No ima mjeseci kad ne zaradim ništa - iskren je. (žk)

MI SMO IMALI RADNO VRIJEME, A DANAS...

Neusporedivi su današnji poslovi i moj posao. Mi smo uvijek imali fiksno radno vrijeme, osam sati na dan. Dodatno, u mojoj generaciji je puno ljudi radilo od 6 do 14 sati, pa im je ostao gotovo cijeli dan da se posvete djeci i hobijima. I na kraju, poslovi su bili sigurni. Kad si se zaposlio, znao si da ćeš ondje dočekati mirovinu ako to želiš. To mijenja kompletan pristup životu, smatra Mattova mama Barbara.