Ne činiti ništa znači sudjelovati u zločinu
Cijeli je sustav zakazao - svi oni koji ništa ne učine, a mogli su i trebali - također su sudionici tragedije. Struka već godinama priča kako svi dijelovi sustava u zaštiti djece moraju surađivati i baviti se prevencijom. Nažalost, uglavnom sve ostaje na deklarativnoj razini jer svatko radi samo u svojem dvorištu i kao da ga se ne tiče što će dalje s tom osobom, s tom djecom biti. Moj je dojam da i među stručnjacima vlada puno manji entuzijazam nego prije dvadeset godina, upravo zato što su sebe izlagali kako bi pomogli, a nisu nailazili na suradnju drugih. Dapače, oni koji prijavljuju i reagiraju budu izloženi prijetnjama i klevetama, pozivima na javni linč. Bilo da je riječ o roditeljima ili drugima koji zlostavljaju dijete, kad ih se želi prijaviti, prijete medijima, javnim linčem, zbog kojeg stručnjaci onda, zastrašeni, odustaju od prijave. Njima će, nažalost, mediji ii javnost vjerovati manje nego roditeljima. Zato je jako bitno da država inzistira na provođenju dobrih protokola i konvencija koje imamo. Postavljam pitanje je li itko dosad uistinu odgovarao za nečinjenje. Ne ulazeći u konkretne slučajeve, pitam gdje su pedijatri, školski i obiteljski liječnici, odgojitelji i nastavnici bili kad su počele prve smetnje kod djece, kad je bilo jasno da se nešto loše s djetetom događa? Gdje su svi u trenutku u kojem se još moglo djelovati i nešto popraviti? Svi napadaju socijalne radnike, ali bez prijave oni ništa ne mogu učiniti. Najbitnija karika u lancu su oni koji promjene mogu prvi uočiti - smetnje, agresivnost, bježanja od kuće i slično - i onda to prijaviti kako bi dijete i roditelji što prije došli u tretman struke. Probuditi se moraju svi oni koji su prvi na liniji fronte. Moraju imati građansku hrabrost i profesionalnu odgovornost da reagiraju, inače su sudionici u kršenju prava djeteta, a silne konvencije ostaju mrtvo slovo na papiru.
KOLIKO JE STRUČNJAKA ODGOVARALO ZATO ŠTO NIJE PRIJAVILO ZLOSTAVLJANJE?