ZARADILA TRI MILIJUNA KUNA I OSTALA BEZ IČEGA

NEMA SPARING-PARTNERA

- Zapravo, bubnula sam, haha, ali nema veze. Treba biti optimističan. Slažemo se sa svejedno dobro raspoloženom Porečankom, četvrtom hrvatskom i 230. tenisačicom svijeta, pesimizam nikome neće pomoći.

- Meni je posebno žao jer bila sam u vrlo dobroj formi i nikad nisam bolje počela sezonu. No svima je isto, sad imam vremena za neke fizičke stvari na koje prije nisam ni pomišljala. Jedino što mi trenutno nedostaje sparing-partnera, ima nekoliko momaka ovdje u Poreču, pa se snalazim.

Je li teniski osjećaj tu i dalje? - Uvijek sam samokritična, pa ako me pitate, loše je. Dobro, barem se za medije uljepša realno stanje.

- Dobro, realno je ‘OK’ jer ne može se zaboraviti igrati tenis, tu je uvijek određen broj ponavljanja.

A može li tenisačica izgubiti motivaciju za ponavljanjima odlaska na trening kad zna da ove godine možda uopće neće u zrakoplov i nekamo na turnir?

I TRENERI MORAJU ZARADITI

- Nije mi motivacija problem. Od malih nogu naviknula sam na red, rad i disciplinu, na ‘vojni režim’. Oduvijek sam disciplinirana. Također, već sam ovo manje-više prošla budući da sam imala dvije operacije, pa sam se već i, primjerice, izučila u kuhanju i kulinarskim vještinama. Porečanka, koja je 2015. dohvatila 150. mjesto na ljestvici, od turnirskih je nagrada u karijeri zaradila oko tri milijuna kuna.

- Nije mi od te zarade ništa ostalo jer sve što se zaradi na tim manjim turnirima potroši se na smještaj, putovanja, trenera... I treneri trebaju od nečega živjeti, oni ovise o nama, mi o njima, sve to ide u krug. Sad nemamo troškova, ali moramo živjeti od nečega, zar ne? - kaže Tereza.