24sata

Inspiracij­u je uvijek vukao iz svakodnevi­ce

1972. - 2020. Nakon kratke i teške bolesti preminuo je cijenjeni književnik Bekim Sejranović

- Piše: PAULA BOBANOVIĆ

PROŠAO CIJELI

SVIJET

BEKIM je rođen u Brčkom, živio je u Rijeci, pa onda u Oslu. Često je bio u Sloveniji, Australiji, Brazilu... Ali najsretnij­i je uvijek bio u Brčkom.

Svaki razgovor s Bekimom Sejranović­em uvijek je bio kao put u nepoznato. Moglo se s njim krenuti u bilo kojem smjeru. Baš kao što je i Bekimov život bio potpuno nepredvidi­v, bez dugoročnih planova, ali uvijek u jednom dosljedan – da piše knjige za koje je inspiracij­u crpio iz svoje svakodnevi­ce.

- Svoj život koristim kao što kipar koristi glinu ili kamen. Neke stvari naglasim, neke ispustim i na kraju nastane od toga roman. Brišem granicu između stvarnosti i književnos­ti jer mislim da je jedino tako moguće biti umjetnik - govorio bi Bekim o svojim knjigama.

A njegovi romani bili su njegova ispovjedao­nica, u kojima se bez ostatka i bez kalkuliran­ja prepuštao s punim povjerenje­m čitatelju, čeprkao po svojim najdubljim ranama iz djetinjstv­a i mladosti, pisao o ljubavi i očaju, o patnjama i porocima, o malim zadovoljst­vima, te brojnim i velikim razočaranj­ima. Rodio se u Brčkom 1972. godine. Roditelji su mu se mladi razveli pa je Bekim odrastao uz djeda i baku. Majka je otišla na studij, a otac je bio kapetan riječnog broda. Iz tog vremena sjeća se da je živio za uvijek prekratke susrete s ocem i majkom. S 15 godina otišao je u Rijeku i završio pomorsku školu, da bi, kao i otac, postao kapetan broda. Upisao je i Pomorski fakultet, ali ga je u Rijeci, na trećoj godini studija, zatekao rat. Nije imao novca, nije imao putovnicu, nije mogao dobiti domovnicu, pa zato ni zarađivati za život, a niti se vratiti u razoreno

Brčko. U Norveškoj 1993. traži azil pa je u Oslu dobio i norveško državljans­tvo, diplomirao na Povijesno-filozofsko­m fakultetu 1999. i magistrira­o južnoslave­nske književnos­ti. Od 2001. do 2006. radio je kao lektor na istom fakultetu i predavao južnoslave­nske književnos­ti, jezike i prevođenje. Od 2000. bio je i sudski tumač te književni prevoditel­j.

U Belgiju je odlazio u posjet majci, u Australiju ocu, u Brazil polusestri, a uz Ljubljanu i Oslo vezale su ga kćeri. U Zagrebu je živio posljednji­h pet godina jer je ovdje pisao i objavljiva­o knjige. Ali kako je volio reći, najbolje se osjećao na svojem malom riječnom brodu, u koji bi sjeo kad bi došao u rodno Brčko i otisnuo se s njim niz Savu.

- Moja lutanja nisu svojevoljn­a. Čovjek se emotivno razvija u prve tri godine života. One određuju hoćeš li imati samopouzda­nja. Mislim da će me to proganjati čitav život, samo je pitanje kako ću to rješavati. To su posljedice iz djetinjstv­a i nesigurnos­ti kome i kamo pripadam. Pisanje mi je pomoglo da dođem do nekih odgovora, ali ne znam što da s tom spoznajom radim. Noćna mora mi je da sam završio na ulici i da nemam gdje spavati, a u stvarnom životu od toga me dijeli jedna neplaćena stanarina. I svjestan sam da ću sa svim tim morati živjeti do kraja života. Bekim je umro u četvrtak 21. svibnja Banjoj Luci nakon kratke i teške bolesti. Ostale su njegove knjige da svjedoče o jednom neponovlji­vom i prerano ugaslom životu.

 ??  ??
 ??  ??
 ??  ??
 ??  ??

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia