AŠLE SU SVOJE NAJMILIJE, A TIME I SPOKOJ

Domovinskom ratu 16. rujna 1991. na obroncima Petrinje ispričala nam je jučer Davorka. Da prebrodi sve te traume i tragedije koje su se nizale kroz godine, pomogli su joj nećaci, njezina snaga.

- Dado i ja, nažalost, nismo imali djece. Moji nećaci Jakov, Matija i Petar puno su mi pomogli da prebrodim sve te godine. Njihov tata Mateo ‘90-ih je imao četiri godine. Još čuvam fotografiju na kojoj ga Dado drži na krilu sjetno je rekla.

Već punih 29 godina čuva kutiju sa sitnicama. Naizgled obična i nevažna, no u njezinu srcu ima posebno mjesto. U njoj su Dadine cigarete, upaljač i bočica votke koje mu je kupila za jedan rođendan. Često je dotakne, pažljivo izvadi svaki predmet, provuče ga kroz prste i potom pažljivo vrati u kutiju.

U svem tom višedesetljetnom traganju silno ju je gušila ta samoća, nedostajao joj je suprug, njihova sreća, ljubav koju su imali i koju nisu zatrle ni silne godine koje su protjecale. Svih tih godina Davorka se pitala kako čovjek može nestati. Kako život može stati?

- Znala sam doći u Petrinju i vidjeti dvoje zaljubljenih kako šetaju. Gledala bih ih, a potom pobjegla kući. Nisam mogla izdržati. Pa sam se upitala: ‘Bože, zašto se to baš meni moralo desiti?’ Dado i ja zacrtali smo neku budućnost, a rat je sve uništio. Još mi je teže što nismo imali djece. I zato su moji nećaci moja radost i utjeha. Kad ja već nisam mogla uživati u životu, neka bar njima pomognem i olakšam - tiho je rekla i priznala da joj je svih ovih godina samoća najteže padala, gušila je i silno boljela. Iako je za njim tragala gotovo tri desetljeća, neke navike nisu izblijedjele. Tako mu i danas na svaki rođendan kupi neku sitnicu...

Za njega. Za njihovu ljubav...