‘PA KAKO ĆU S BOLESNIM RODITELJIMA U KONTEJNER?!’

MARKUŠEVAC Kad budemo rušili dva kata, neću moći biti tu. Ne mogu gledati kako mi se pred očima ruši sve, kaže Suzana Krhen

Postoji opasnost da će nam se na kontejner srušiti kuća ako malo jače zatrese, ali drugog izbora nemamo. Moramo se useliti, a kako će biti dalje, neka nas dragi Bog čuva, kaže Suzana Krhen (54), stanovnica Markuševačkog Popovca čija je kuća u potpunosti stradala u potresu 22. ožujka.

U srijedu je novi potres od 2,4 po Richteru opet zatresao Zagreb. U Markuševcu je kod ljudi probudio traume.

- Trese nam svaki dan, nemamo mira. Živci su nam napeti i ne znamo kako i kuda dalje - kaže nam Suzana. Njena se obitelj trenutno nalazi u kući kumova.

- Nakon potresa sam se ustala i čim je svanulo otišla provjeriti kuću. Samo sam se molila Bogu da nam nije sve palo na kontejnere u dvorištu - kaže. Suzana, njen sin (31) i gluhi roditelji Slavko (81) i Barica Horvatić (76) početkom kolovoza uselit će se u kontejnere koji su postavljeni u dvorištu. Kuća njenih roditelja također je označena crveno i nije pogodna za život.

‘NI KAVU JOŠ NISMO SKUHALI’

- Moja kuća ima dva kata i oba su za rušenje. Prizemlje je još uvijek dobro, tako da smo sin i ja skupili nešto novca da barem uspijemo napraviti kupaonicu da se imamo gdje istuširati. Sada to dovršavamo i uskoro ćemo se useliti. Ipak, pitam se kako ćemo preživjeti zimu jer se kontejneri griju na klimu, a ovdje su zime jako hladne - kaže. Suzanin sin je netom prije potresa digao kredit kako bi si uredio gornji kat kuće.

- Taman je sve bilo gotovo, planirali smo da se useli iza

Uskrsa. Doslovno na štednjaku nismo skuhali još niti jednu kavu, a sve je otišlo. Srećom, uspjeli smo spasiti dio namještaja, ali krova nad glavom nemamo - priča Suzana. Na njenoj su kući popucali svi nosivi zidovi, a nakon svakog manjeg potresa pukotine postaju još veće.

- Svaki put kad dođem, vidim da se još nešto pomaknulo, da je još nešto palo... Stvarno je opasno ovdje boraviti kaže nam i dodaje:

- Kad je bio prvi potres, 22. ožujka, sjećam se samo buke pucanja zidova. I sad mi se ledi krv u žilama. Rekli su mi susjedi da sam istrčala van i vikala gdje mi je sin, ali uopće ne znam da sam to radila. Kada budemo rušili dva kata, a morat ćemo jer predstavljaju veliku opasnost, ja neću moći biti tu. Ne mogu to izdržati, gledati da mi se pred očima ruši cijeli moj život...