ONI DA OSUĐUJU LOVANE ŽENE
Ne razumijem... Kako se usuđuju govoriti u ime silovanih žena, nas koje smo proživjele tu strahotu, taj užas. Da nam kažu da smo ubojice ako pobacimo tako začeto dijete, stvarno ne razumijem...
Teško, polako, jedva izgovarajući riječi govori nam žena, danas u srednjim godinama, silovana u ranoj mladosti. Nasreću, kaže, dijete se u tom užasnom činu nije dogodilo. I zato što nije, ona kaže da se “ne osjeća pozvanom” govoriti o pobačaju djeteta začetog silovanjem, ali se ljudi čiji su životi lijepi, normalni, dodaje, osjećaju pozvanima govoriti o tome što bi silovane žene trebale učiniti. Podsjetimo, u subotu se u Rijeci održavao “Hod za život”, a organizatorica Barbara Brezec Benigar rekla je kako su silovane žene koje pobace za nju ubojice.
- Ne znam što mi je strašnije, to što ih uopće nije briga kako bismo se mi osjećale uz to dijete ili to kako bi djetetu bilo uz nas. Je l’ oni stvarno misle da bi to dijete dobilo svu ljubav ovoga svijeta, kakvu svako dijete zaslužuje?
‘NJIH NIJE BRIGA ZA DJECU’
Koliko god da se majka trudi voljeti ga, to je dijete i njezin svakodnevni podsjetnik na užasan čin silovanja nastavlja žena iz sjeverne Hrvatske, koju je trauma, dok je praktički još bila dijete, obilježila za cijeli život.
- Neću se toga prisjećati, nemojmo o tome... Ne mogu, nemam snage. Ako počnem o tome pričati, trebat će mi opet dani, tjedni da se barem malo oporavim - kaže nam teškom mukom. Grozotu koja joj se dogodila prije mnogo godina ukratko nam je opisala, nećemo je ovdje prepričavati jer će, kaže, biti “prepoznata” u svojoj okolini. Usudila se o tome progovoriti, nema tome dugo, i koliko god da je naišla na poruke podrške, bilo je i onih, kaže, koji su joj zamjerili da je govorila išta, “i to još nakon toliko godina”. Mnogi ljudi nisu dobri, dodaje. Umjesto da pomažu, oni se, kaže, bune jer njihovim ušima nije bilo ugodno to čuti.
- Ne želim više to proživljavati, takvu osudu onih koji ne znaju što govore, kao što ne znaju ni ovi sad, političari i drugi koji progovaraju o nama. Ne zanima me, ustvari, jesu li političari muškarci ili žene, ali mi je žene, priznajem, teže slušati, čuti kako nemaju suosjećanja. Kako se usuđuju išta reći u ime silovanih žena?! - ogorčena je naša sugovornica.
- Misle li oni na tu djecu, začetu u silovanju? Shvaćaju li kako bi i okolina, pogotovo u manjim mjestima, tu djecu stigmatizirala? Pa u malim se mjestima sve zna, zar stvarno misle da bi ta djeca prolazila kroz život bez šaputanja iza leđa? - nastavlja žena. Dijete začeto silovanjem, dodaje, ona ne bi zadržala, sigurno ne bi. - Podsjećalo bi me, svakoga dana, na ono što se dogodilo. Bih, voljela bih ga, vjerojatno bih ga voljela, ali ne na isti način kao što se voli dijete začeto u ljubavi. Zar to želimo djeci? Ljubav majke je golema i majka bi se oko tako začetog djeteta sigurno jako trudila voljeti ga. Ali bi je cijelo vrijeme i ubijala spoznaja da je nastalo u njezinoj boli, patnji, užasu... Je li ove koji naglas govore da je silovana žena koja abortira ubojica imalo briga za to kako bismo se mi osjećale i koje muke nosimo cijeli život na svojim leđima? Je l’ im jasno da bi to bile i muke naše djece? - dodaje.
‘MI MUKU NOSIMO CIJELI ŽIVOT’
Muka nikad ne utihne, kaže nam tiho, jedva čujno. Strašno je boli da netko, olako izgovorenim riječima, tu traumu onda i pojačava.
- Ne znam što je to u ljudima da se osjećaju pozvani misliti da znaju što je najbolje za svakoga. Silovanoj ženi koja ostane trudna treba najveća moguća podrška, netko tko će joj reći da je uz nju i da postupi onako kako joj srce kaže. Ako želi pobaciti, neka pobaci, ili neka rodi dijete ako joj srce tako kaže. Ali ako odluči roditi, nek’ misli na budućnost, kako svoju, tako i djetetovu - zaključuje.