A rekli su im da ne mogu...

Kad su predizborne ankete pokazivale da politička platforma Možemo ulazi u Sabor s dva, pa tri, a potom možda i četiri zastupnika, ta je ekipa imala razloga za euforične parole.

Istodobno, ankete su bile i jasna poruka da glas za njih neće biti bačen u vjetar, da oni doista mogu do parlamenta, pa nije čudno da je konačan rezultat gotovo dvostruko snažniji od predizbornih procjena. Tomislav Tomašević, ekolog i aktivist, čovjek školovan na Cambridgeu, kao vijećnik u Skupštini grada Zagreba, jasniji je, glasniji i artikuliraniji od svih SDP-ovih zastupnika zajedno koji bi, da je političke logike, trebali biti najjača oporba bivšem članu Bandiću. Kad je glavni grad pogođen užasnim potresom, Tomašević i njegova ekipa bili su vidljivi, prisutni, jasno pokazujući da dobro znaju što je stanarima razorenih domova najpotrebnije, da znaju što Bandić i Vlada koju on podržava loše čine. Doduše, u finišu kampanje nakratko se učinilo da je platforma uzdrmana manifestom Radničke fronte i porukama Tomaševićeve saveznice Katarine Peović. Ta je aktivistica i teoretičarka javno plasirala nekoliko žešćih antikapitalističkih poruka, pa je, poput Robina Hooda 21. stoljeća, poručivala da bi bilo dobro oteti novce prebogatima. Mnogi su u toj platformi zbog njezinih izjava lupali glavom o zid, a neki i otvoreno rekli: “Nije nam ona trebala”... No sad se čini kao da su Radnička fronta i Katarina Peović bili tek mala crvena značka na reveru jedne ipak široko postavljene priče, značka koja nekima nepodnošljivo bode oči, ali većini - očito - uopće ne smeta. Ideologija doista nije presudna u uspjehu ove opcije, njihova najveća vrijednost jest njihov stvaran angažman, njihov aktivizam i njihova volja da djeluju u korist običnih ljudi.