TV SHOW IZMISLI TALENT... PA GA U 5 MINUTA ZABORAVE

RAFO PROPAO NAKON HITA, ŽANAMARI IZDALA TEK JEDAN, A KRALJIĆ DVA ALBUMA

Ako je dosad i bilo sumnje u ishod mogućeg “sudara” jednog od programa u završnici “Story SuperNova Music Talents Showa” s kakvim domaćim festivalom, prošlotjedno subotnje “suočenje”, odnosno neizbježna usporedba Zadarskog festivala na 2. programu HRT-a i “SuperNova Music Showa” iz Tvornice, koji se istodobno emitirao na Novoj TV, nepobitno je jezičac na vagi pomaklo na stranu ovih potonjih.

Jer program koji se odvijao na zadarskoj pozornici bio je sastavljen od restlova konfekcijskih šlagera, banalnih i nategnutih rima, vječnih debitanata i diletanata, samozvanih zvijezda i napuhanih lokalnih veličina. U usporedbi s dosadom ponuđenog zadarskog festivalskog tona i anemične slike sa scenografijom primjerenijom stranačkim sučeljavanjima nego za estradnu priredbu, “Story SuperNova Talents Music Show” iz Tvornice bio je spektakl. Ponudivši atraktivnu klupsku pozornicu, navijanje, čak i napetost te iščekivanje u završnici, kao i koncept za domaće prilike iznadprosječne televizijske zabave, “SuperNova” je pokazala da je u baš svakom elementu superiornija iživljenom konceptu festivalskih “priredbi”. Tako sam o fenomenu domaćeg talent showa pisao 2003.

Danas, 17 godina kasnije, sva ta silna natjeca nja - “Hrvatski idol”, “Hrvatska traži zvijezdu”, “Showtime”, “Story Super Nova”, “Voice”..., nazvao bih mnogo jednostavnije: mamuzanjem krepanog konja. Jer za vrijeme u kojem i jednogodišnja beba doseže punoljetnost, od tih silnih reality pjevačkih natjecanja skovana je tek pokoja poluzvijezda, poput Natali Dizdar ili Franke Batelić. Koje nakon pobjede u showu imaju nešto što se zove karijera.

DOK U SVIJETU POBJEDOM U TALENT SHOWU PRIČA TEK POČINJE, KOD NAS ZAVRŠAVA

Preostale “zvijezde” koje bi svake godine iznjedrio talent show danas su ili zaboravljene ili na rezervnim medijskim položajima.

Nina Kraljić, Rafael Dropulić Rafo, Žanamari Lalić, Patrick Jurdić, Goran Kos, Ruža Janjiš..., imali su “karijere” kraće od života vilinog konjica, a nešto kao pseudokarijere (koje jamče samo životarenje na dnu estradne kace) Bojan Jambrošić, Saša Lozar (koji se dobro snašao na rezervnom medijskom položaju),

Kim Verson... Slučaj Damira Kedže je drugačiji jer njegova karijera ne duguje ništa tragikomičnom teen projektu koji ga je nakon pjevačkog realityja gurnuo pod svjetla reflektora, nego dugotrajnom radu na sebi. Zašto hrvatski pobjednici ne uspijevaju doseći popularnost koju u svijetu imaju tamošnje zvijezde sličnih natjecanja? U pravu je Želimir Babogredac, direktor Croatia Recordsa i odličan poznavatelj zbivanja na domaćoj i svjetskoj sceni, kad kaže da za uspjeh “zvijezda” supertalent natjecanja pjevača treba mnogoljudna publika. Potom sređena scena s ozbiljnom diskografskom produkcijom i dobro posloženim svim segmentima glazbene “industrije zabave”.

NAKON SLAVE HLADAN TUŠ

Domaća natjecanja - za razliku od bjelosvjetskih - nisu platforma posredovana medijima koja će promovirati novi “proizvod” iza kojeg stoje moćni diskograf, skladateljska i producentska ekipa te vješti menadžment, nego samo - TV show. Dok u svijetu pobjedom na natjecanju priča tek počinje, kod nas - završava. S onih 15-ak minuta medijske slave, nakon koje slijedi suočenje s brutalnom stvarnošću: naprasnim gašenjem karijere. Zašto? Zato što pjevačica ili pjevač moćnoga glasa koji je na natjecanju bljesnuo izvedbom globalnih (ili domaćih) hitova visoke kvalitete, gašenjem kamera, unatoč pobjedničkoj “lenti”, ostaje prepušten na milost i nemilost skladatelja koji, da citiram vječnog Arsena, “note znaju samo iz viđenja, a Muzičku akademiju izvana”. Rijetkima se - poput Jure Brkljače - zalomi da ih pod svoje uzme hitmaker Miroslav Rus ili Tony Cetinski. Ili da glasom skrenu pozornost promućurnog Tončija Huljića. I eto nas za tren u priči o drugom “poligonu” koji u formatu (i to megapopularnog) glazbenog TV showa može biti odskočna daska za karijeru. Riječ je, naravno, o “A strani”. No i ona, ako se gleda kao prilika za promociju mladog pjevačkoga grla, ima već u startu ugrađen limitirajući faktor.

DOBRO GRLO, OSREDNJE PJESME

“A strana”, koju je sa ženskom suradničkom ekipom domislila Mare Nemčić, nije zamišljena kao parada starih i potencijalnih pjevačkih zvijezda, nego kao show u kojemu su zvijezde pjesme. Bilo domaći ili svjetski evergreeni. Stoga je, unatoč popularnosti emisije, koja i pri svakoj reprizi obara rekorde gledanosti, saldo mladih snaga koje su dohvatile prve prečke ljestvice koja vodi prepoznatljivosti i estradnom “gornjem domu” tako mizeran. Ili, preciznije, tu je Sabina Hebiri, koja je kakvu-takvu prepoznatljivost stekla kao pjevačica u bendu Tihomira Popa Asanovića, ili Alen Đuras, koji je nakon “Voicea” postao dio pjevačke ekipe “A strane” te, što je važnije, pjevač u bendu Ante Gela. Što je “postignuće” koje - recimo - nije dosegao Marin Jurić Čivro, unatoč intrigantnom vokalu koji bi dobro legao uz kakav indie/alter rock bend. Lijepi broj pobjednika pjevačkih natjecanja pokušao je kapitalizirati ono malo “dana ponosa i slave” nastupom na festivalima. Ne baš uspješno. Jer, što je pokazala i ovogodišnja

Dora, posve je jasno da nema tog dobrog grla s “Voicea” koji može izvući osrednje ili besmislene pjesmuljke koji dolaze na natječaj. Što je i pokazatelj kroničnog manjka skladatelja koji bi opslužili dobre (ili čak sjajne) pjevačke talente koji bljesnu na nekom od domaćih natjecanja.

FENOMEN TALENT SHOWOVA

No vratimo se na početak priče. Pojava - ili čak fenomen - “SuperNove” ili sličnih natjecanja u nas ranih dvijetisućitih iznuđen je globalnom poplavom sličnih TV show programa te krahom zabavno-glazbenih festivala kao promotora ili relevantnog medija za promociju novih pjesama i novih glazbenih imena. Ideja stvaranja pjevačke zvijezde prije nego što ima “proizvod” tad se činila kao zgodna operacionalizacija današnje ironične Warholove teze o 15-ak minuta slave. S druge strane, koncept potrage za glazbenim talentima, pa zvao se on “SuperNova” ili “Vaš prvi pljesak”, provjerena je forma zabave u koju je uključen i konkretni cilj: pronalaženje i predstavljanje potencijalnih novih zvijezda. Naravno, takvi show programi nigdje u svijetu nisu zamišljeni ni kao paralelna estradna stvarnost ni kao nadomjestak za nju. Hrvatska je očito iznimka. U zemlji u kojoj tzv. populističke zvijezde prodaju jedva 500-tinjak “nosača zvuka”, a televizijski, odnosno YouTube spot postaje mjerilo uspjeha, medijska “nadogradnja” je jedino jamstvo dosegnutog zvjezdanog statusa. Broj naslovnica, intervjua, gostovanja u emisijama zasjenjuju ionako lažne i prenapuhane brojke o prodaji nosača zvuka, frizirani izvještaji o “glamuroznim” inozemnim turnejama i “senzacionalnim” uspjesima u dijaspori. Glazbena reality natjecanja stoga su postala “prava stvar” te “talentima” i prije nego što su snimili ijednu vlastitu skladbu dala ono “nešto” do čega se na hrvatskoj sceni jedino drži - do pet ili 15-ak minuta medijske slave. U toj potrebi nastala je i estetika “papirnate maramice” koja se upotrijebi i baci, s “hitovima koji su za hititi” (rekao bi Arsen) i “karijerama” koje traju dok ne padne zavjesa nakon završne priredbe natjecanja. S kolateralnim žrtvama dobroga glasa koji su, uvjeravani da su zvijezde, već nakon prvog svjetlucanja postali “padalice”.

“IZA POBJEDNIKA NE STOJE MOĆNI DISKOGRAF, PRODUCENTI I MENADŽERI, NEGO SAMO TV SHOW” brutalna stvarnost domaćih talent natjecanja