Nema dobrog roštilja bez našeg ugljena
Mladen Sever (42) iz Sv. Ivana Žabna, njegova kći Tatjana i nećakinja Magdalena proizvode ugljen. Curama ništa nije teško napraviti
Upitali smo dvije djevojke kako drugi gledaju na to da one proizvode ugljen.
- Prvo ne vjeruju da nas dvije to radimo. Kad me upitaju što radim, a ja im kažem da s Tatjanom pomažem njezinu ocu, onda se smiju i zbijaju šale te tvrde da mi to ne možemo. Jedan me je tražio da mu pokažem nokte. Kad je vidio da pod njima nema crnila, rekao je da sam sve izmislila. Ne misleći da sam gotovo pola sata prije toga ‘rifljala’ ruke da se ne vide tragovi ugljena - rekla nam je Magdalena, Tatjanina rođakinja, koja pomaže Tatjaninu ocu Mladenu.
- Uglavnom s podsmijehom gledaju kad kažem da pomažem ocu, iako znaju što on radi. Smijulje se jer tvrde da to oni ne bi mogli, a kamoli ja. Da im dokažem, morat ću jedan dan doći onako crna u kafić, ali ni tad mi ne bi vjerovali, jer bi rekli da sam se namazala ugljenom prašinom - govori najstarija Mladenova kći. Nekad davno brojne obitelji bavile su se ovim poslovima, a najviše ih je bilo na zelinskom i potkalničkim brežuljcima. Danas su doista rijetki. Jedna od malobrojnih obitelji koja se još drži starog zanata je i ona Mladena Severa (42), koji stanuje na području Sv. Ivana Žabna, a njegove dvije ugljenice su kilometrima daleko od kuće. Nakon obiteljske tragedije u kojoj je prije godinu dana poginuo Mladenov sin, koji je uz njega bio glavni u tom poslu, danas radi 18-godišnja kći Tatjana, jer se majka Marinela brine o dvije mlađe kćeri, od kojih je onoj najmlađoj nešto više od godine dana.
- Naše ugljenice su okruglog obujma i sazidane ciglom, a premazane su blatom. U promjeru su oko 2,5 metara i visoke oko pet metara.