‘Treba se znati nositi s prezimenom Šerbedžija’

Milica Šerbedžija je mlada umjetnica koja je upisala fakultet, Liverpool Institute for Performing Arts, gdje studira glazbu. Poznato je prezime, poznati su i roditelji, Rade Šerbedžija i Lenka Udovički. Ima li zbog toga određenih pritisaka?

Apsolutno. To je golema stvar u mojem životu, ali ne bih nazvala to problemom. Treba se s tim znati nositi. Ali, naravno, osjećam se sretnom jer, osim što su odlični roditelji, genijalni su umjetnici i oko sebe okupljaju iste takve. Odrastati u takvom okruženju bilo je nezamjenjivo. Tu je najvažnije Kazalište Ulysses kao jedinstveno kreativno okruženje bez kojega ne znam i ne želim znati kako bi mi život izgledao. Otići u Liverpool, gdje me nitko ne poznaje, pomoglo mi je zato što nije bilo očekivanja na temelju toga tko su mi roditelji. Zato volim ovo mjesto jer neometano mogu razvijati svoju glazbu. Roditelji me neprestano motiviraju, pritom ne mislim na njihov uspjeh, nego na to koliku podršku pokazuju.

Srednju ste školu završili u Hrvatskoj, a osnovnu u Americi?

Da. U Hrvatskoj i to je bilo puno drukčije. Osnovna u Americi je bila više orijentirana projektima i prezentacijama, puno veći naglasak je bio na kreativnosti. Kad sam krenula u srednju likovnu školu, teško mi je pao sistem školstva koji je bio puno više strog i puno manje kreativan, iako je to umjetnička škola. Sve se svodilo na učenje napamet.

Kako ste se snašli u Liverpoolu?

Nevjerojatan grad. Nije sve veliko i ludo kao u Londonu, ali svaku večer se nešto događa. Moji prijatelji imaju puno gaža, kad god želiš svirati pred publikom, možeš. U Liverpoolu sam već četiri godine sushi-chef, uz to što studiram. Nekad ću imati faze kad ću se posvetiti glazbi, a drugi put ću se htjeti odseliti u Japan i tamo otkrivati recepte, jer obožavam hranu i mislim da i tu imam talenta. Pa ću se kasnije vratiti svojim pjesmama i tako u krug.

Koliko je Teatar Ulysses utjecao na vaše odrastanje?

To je jedinstveno kreativno okruženje bez kojega ne znam i ne želim znati kako bi mi život izgledao. Sjećam se kad smo na Brijunima igrali ‘Kralja Leara’ i ja sam glumila dijete koje vodi slijepca. To je jako mala uloga, ali pamtim da sam čak i tad osjećala golemu tremu. Kad sam sazrela i razvila vlastitu glazbu, shvatila sam koliko je intiman čin svirati pred ljudima. Ipak je to nešto što sam ja napisala, a ne obrada tuđe pjesme.

Osjećate li i danas tremu?

Imam zastrašujuću tremu i imala sam je cijeli život. Nekoliko puta sam potpuno izgubila sjećanje na svoje nastupe, kao da sam se onesvijestila, a svejedno sam odsvirala i ljudi su mi čestitali, a ja nisam znala o čemu govore. Bilo mi je teško vjerovati im, nije mi se činilo da imam kontrolu nad svojim glasom. Sjećam se dolaska na pozornicu, kako uzimam gitaru i počinjem pjevati, i tu mi pamćenje staje - kao rez u mozgu.

Kako danas rješavate taj problem, koliko to utječe na Vas?

Nikad nisam pokušavala ublažiti tremu alkoholom i drugim supstancama jer bi mi to moglo ugroziti kontrolu potrebnu za nastup. Pred publiku izlazim čiste glave. Čak neću ni zapaliti cigaretu taj dan. Poznavala sam puno ljudi koji se smiruju alkoholom ili drogama prije izlaska na pozornicu. Mislim da baš zato što sam vidjela kako to može završiti ne želim to za sebe. Zanimljivo mi je kako drugi ljudi moju tremu ne primjećuju. (bv)