UPALI SU U UNAKRSNU VATRU I TAD JE NESTAO
U RUJNU 1991. FRANJO JUG VOZIO JE KONVOJ ORUŽ
Zagrepčanka Jasna Jug (70) supruga Franju posljednji je put vidjela 27. rujna 1991. godine, rano ujutro. Znala je da ide u akciju kao i nebrojeno puta do tada, no ni u jednom trenutku nitko od njih nije posumnjao da se neće vratiti. To im jednostavno nije bilo ni na kraj pameti. Jutro je bilo kao i brojna prijašnja jutra.
- Zagrlio me i rekao: ‘Ništa se neće desiti, vidimo se za pet dana’. Eto, prošlo je već više od četvrt stoljeća, a ja supruga još tražim, već godinama ga tražim - tužno nam je govorila Jasna.
ZELENI HRAST KRIJE TAJNU
Njezin suprug bio je hrvatski dragovoljac, pripadnik Jedinice za posebne namjene. O svojim akcijama supruzi nikad nije pričao, a i kuda se kretao tog kobnog dana saznala je kasnije, od drugih. - Kad je pala varaždinska vojarna, sa zapovjednikom Gentom Međugorcem vozili su konvoj oružja na dubrovačko ratište. Kako sam saznala kasnije, došli su preko Paga i netko im je pokazao da za Zadar idu jednim smjerom. Međutim, poslali su ih na krivi put i upali su u unakrsnu vatru kraj Zelenog hrasta. Istraga je pokazala kako su odmah poginuli od granate i izgorjeli s autom. Taj auto, bijeli Golf gospićkih registracija, nikad nisu pronašli, kao ni posmrtne ostatke mojega supruga i njegova zapovjednika. Ne znam ni gdje su ih zakopali - govori nam Jasna. Isprva je, kaže, vjerovala da je njezin suprug na drugom zadatku i da će se vratiti kroz koji dan. Kasnije su je uvjeravali da je u zarobljeništvu, a ona ga je tražila.
- Suprugov nećak je bio u vojnoj policiji, a kad sam spomenula da mi se suprug nije vratio, samo mi je rekao: ‘Bože, pa dobili smo obavijest da je Gento pao!’. Ni on nije znao da mu je ujak bio u toj akciji. Tražila sam ga posvuda, odlazila na susrete s razmijenjenima. Ništa. Do dana današnjeg ništa - govorila nam je Jasna 2017. godine. U braku s Franjom bila je od 1974. godine. Živjeli su lijepim i mirnim životom, slagali se, dobili sina i kćer.
ANGAŽIRALA SE U UDRUZI
U trenutku nestanka njihov je sin krenuo u prvi razred srednje, a kći u 7. razred osnovne škole. Bili su već dovoljno veliki da shvate što se dogodilo njihovu ocu i zašto ne dolazi kući.
- Mi smo do 1995. godine, sve do Oluje, bili uvjereni da je on u zarobljeništvu. Pa nije mu ovo bio prvi teren, već je imao kritičnu situaciju kad je koji trenutak nakon što su ga prošli pao Maslenički most. No s Olujom smo se prestali nadati. Do 2001. godine sam radila i tražila ga, brinula o djeci i taj njegov nestanak bilo je lakše podnositi. A onda sam otišla u mirovinu i doživjela krah. Nisam znala što ću sa sobom. Pitala sam
ŽELIO POMOĆI DOMOVINI
‘DO 2001. GODINE SAM RADILA I TRAŽILA GA, BRINULA O DJECI. NJEGOV NESTANAK TAD JE BILO