Da ne bi ođendan
do 2014. - kaže Jurić, koji i u mirovini nastoji nešto raditi. - Uvijek nešto radim, uglavnom neke volonterske radove, ništa posebno, ali nikad mi nije dosadno. Pomažem kad nekome nešto treba, imam puno prijatelja, rođaka tu i uvijek nekome treba pomoći. Recimo, nekoga treba odvesti nekamo ili nekome treba pomoći nešto napraviti - priča naš sugovornik. Djece nema, a oženio se prije dvije godine.
‘MOJE SELO JE ZAPALJENO’
- Znao sam se našaliti. Kad bi me pitali kad ću se ženiti, odgovorio bih: ‘Kad odslužim vojsku’. Tako je i ispalo. Supruga je iz Siska, znali smo se dvadeset godina - govori nam uz osmijeh.
U Gornjem Volaru u BiH Jurić više nema nikoga.
- Naše selo je skroz spaljeno tako da su svi od tamo došli ovdje. Tata mi je radio u željezari, mama, sestra i brat su prvo ostali tamo, onda su 1992. i oni došli - s tugom se prisjeća rodnog mjesta. Osim Ante, u Domovinskom ratu su bila i dva njegova brata. - Jedan brat je bio u Gromovima, a drugi u 57. brigadi, tako da smo sva trojica bili u Oluji na različitim pozicijama. Ja sam bio iza Petrinje, jedan brat je bio tu u Mošćenici na ovom pravcu, a drugi brat u Komarevu. Obojica su mlađi od mene, jedno vrijeme nismo znali kako je koji, je li dobro. Jednog sam vidio nakon nekoliko dana. Sreli smo se, mislim, gore u Grabovcu, a za drugog nisam znao desetak, petnaest dana, dok se nije javio. Nije bilo mobitela tad, nije bilo lako se ni javiti - govori Jurić. Kad danas razmišlja o tome, kaže da nije mogao poželjeti bolji dan za svoj rođendan, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.
DVIJE SPOMENICE