U MOJOJ KNJIZI MRTVIH IMA VIŠE OD 7900 DUŠA
TEŠKE PRIČE Zlatko Dedić (61) radi na ukopima u Bjelovaru. Svjedoči svačemu, a kaže da je najvažnije ostati dostojanstven
Mnogi časni ljudi su otišli s ovog svijeta, a da ih gotovo nitko nije ispratio. Zato ona poslovica koja kaže da će se na sprovodu vidjeti kakav si bio za života se ne može doslovce primijeniti, kaže Zlatko Dedić, 61-godišnji zaposlenik bjelovarskoga Komunalca, koji na ukopima radi nepunih 17 godina.
Ovaj svojevrsni kroničar na razmeđi između života i smrti od 8. studenog 2003. godine, od kada radi na ukopima, vodi točnu evidenciju ljudi koji su sahranjeni na jednom od 34 groblja koliko je na bjelovarskom području. Na početku razgovora, Zlatko, kojeg je većina sugrađana upoznala u trenucima velike tuge i bola, za svakoga ima poneku toplu riječ. Rekao nam je kako su ove godine za prvih šest mjeseci pokopane 273 osobe, što je dosta više nego ranijih godina, ali niti jedna osoba zbog korone. Godišnji prosjek ljudi položenih u grobove i grobnice se u Bjelovaru kreće oko 480, a sad je već debelo načeta brojka od 300. Dedić kao razlog vidi u sve starijem stanovništvu Bjelovara.
POČEO PRVOG DANA
- Do 10. kolovoza sam ih upisao 7901 - kaže Zlatko, koji se od stresa liječi popravcima starih radioaparata. Gotovo 8000 puta bio je nijemi svjedok tužne ceremonije. U “Knjizi mrtvih” svoje kronološke zapise započeo je s prvim radnim danom. Do detalja se sjeća prvog sprovoda na Pravoslavnom
groblju u Galovcu, nadomak Bjelovara. U knjizi stoji da je bila subota, 13 sati i zemljani ukop. Pokopana je D. R. (73).
- Kao danas se sjećam kad smo taj dan 8. studenog 2003. godine kopali raku u koju ćemo je pokopati. Nakon nekih pola metra dubine naišli smo na streljivo različitog kalibra. Bilo je i aluminijskih porcija za jelo. U strahu smo kopali dalje bojeći se neke zaostale bombe iz 2. svjetskog rata, jer je to, kako su nam rekli starosjedioci, bilo partizansko groblje za rata, gdje su sahranjivali sve umrle i poginule. Na sreću nismo naišli ni na jednu od eksplozivnih stvari - priča Dedić, dok s pola pažnje “šarafi” po radioaparatu. Iznoseći iz svoje bogate riznice sjećanja pojedine detalje, kaže kako uglavnom posljednji ispraćaji protječu u miru i dostojanstvu, ali ima i onih od kojih se čovjeku pomalo ‘digne želudac.’
NEKAD JE POTREBNA POLICIJA
- Znala se rodbina dograbiti oko imetka pokojnika prije nego smo ga i počeli spuštati u grob, da je sve moglo završiti sveopćom tučnjavom “ožalošćenih”, pa tad zovemo policiju kako bi pokojnika u miru pokopali. Ljudi se nisu mogli suzdržati do ostavinske rasprave i takve prostačke izraze se ne može baš svaki dan čuti ni kad se najpijaniji posvađaju - priča. Kad je već kod ljubitelja kapljice, sjeća se i jednog sugrađanina koji je pijan vrijeđao svećenika koji je držao misu za njegovu majku, tako da je svima osim njemu bilo neugodno.
OSTATI DOSTOJANSTVEN
Rodbina ga je vukla da se makne, ali ne, on je navalio na popa – pojašnjava naš sugovornik, kojemu često oko Svih svetih dolaze ljudi i traže da im kaže na kojem grobu i gdje je netko sahranjen. Dedić sjeda u auto s “gostima” i pokazuje im grob na koji opet godinama nitko ne dolazi. Zlatko kaže kako on kod spuštanja lijesa drži križ i stoji blizu rodbine, jer je bilo slučajeva da se majka kad joj je pokapao dijete željela baciti u grob, te je Zlatko zato tu da zaustavi od bola izbezumljenu ženu.
- Svi mi koji radimo ovaj posao imamo srca i sućuti i nama je ponekad teško, posebice kad se nakon prometne nesreće sahranjuju roditelji i dijete. No, mi morao progutati knedlu u grlu i ostati dostojanstveni iako nam ponekad kapne i koja suza - govori nam. Najviše je u jednom danu bilo šest pokopa. Na 34 bjelovarska groblja radi njih šestorica. Nakon pogreba odlazi kući i otvara svoju golemu knjigu kako bi u rubrikama koje sadrže redni broj, ime i prezime, starost, groblje na kojem je sahranjen.