ADIO, MEŠTRE, I HVALA TI ZA UMJETNOST
ODLAZAK U 79. godini napustio nas je veliki intelektualac i humanist. Nije imao mobitel. Nije imao računalo. Nisu mu trebali. Draži mu je bio pisaći stroj
Otišao je veliki Tonko Maroević (22. listopada 1941. – 11. kolovoza 2020.), svestrani hrvatski intelektualac i humanist.
U svojem domu u Starom Gradu na Hvaru u utorak navečer umro je čovjek - erudit, čovjek - prevoditelj, čovjek- pjesnik, čovjek – akademik, čovjek - esejist, čovjek - povjesničar umjetnosti, čovjek – književni i likovni kritičar, čovjek – profesor, čovjek - najstrastveniji čitatelj među svim čitateljima, čovjek – Mediteranac, renesansni čovjek umjetničke i duhovne znatiželje čije nam je javno djelovanje budilo nadahnuće i izazivalo divljenje, prije svega - čovjek po svojoj dobronamjernosti. Otišao je od nas iako smo na njegovu vječnost i sveprisutnost računali. Bio nam je potreban da se na njegovo znanje, erudiciju, dobrotu i predanost umjetnosti oslonimo u svakom trenutku, u vremenima kad nam samima svega toga nedostaje.
UPUĆEN, NAČITAN, ZNATIŽELJAN
Tonko Maroević rođen je u Splitu, gdje je završio Klasičnu gimnaziju. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirao je komparativnu književnost i povijest umjetnosti, potom doktorirao 1976. tezom “Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas”. Na fakultetu je ostao raditi kao asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti 1965. do 1970. godine, a nakon toga sve do mirovine 2011. godine radio je na Institutu za povijest umjetnosti te je predavao kao profesor povijesti umjetnosti. Od 2002. bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Bio je član brojnih komisija i ocjenjivačkih žirija povezanih s umjetnošću i književnošću. Uvijek iskreno zainteresiran za umjetnički rad drugih, bio je nevjerojatno upućen, načitan, znatiželjan. Nemoguće je pobrojiti sve književne prijevode koje nam je ostavio (ponajviše s talijanskog jezika), likovne i književne kritike, recenzije i pogovore koje je napisao, izložbe na kojima je govorio, umjetnike o kojima je i kao kritičar znao pisati i govoriti s blagošću te u njima prepoznati i istaknuti ono najbolje. Bio je ozbiljni istraživač suvremene hrvatske umjetnosti i autor niza monografija o hrvatskim slikarima. Maroević nije imao mobitel, pametni telefon niti računalo, pisao je na pisaćem stroju, a ako smo ga trebali i imali sreće, mogli smo ga dobiti na kućni telefon. Nije se utrkivao s vremenom, a bio je ispred vremena i nadasve onkraj vremena, njegujući široku sliku svijeta o kojoj je nezamislivo puno znao. Kada bi ga upitali je li više pjesnik, kritičar ili prevoditelj, volio je kazati da je ponajviše – čitatelj! Znao je reći kako se boji da za života neće stići pročitati sve što želi. Tonkova glad i strast za čitanjem budila je poticaj i čuđenje kod svih onih kojima su važni literatura i umjetnost. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo dobio je 2014. godine, a za ukupan doprinos hrvatskom pjesništvu 2018. godine dobio je našu najcjenjeniju pjesničku nagradu Goranov vijenac. U poeziji se javio prvom knjigom “Primjeri” još 1965. godine. Nakon toga objavljene su njegove pjesničke knjige “Slijepo oko” (1969), “Motiv Genoveve” (1986), “Trag roga, ne bez vraga” (1987), “Četveroručno” (1992), “Sonetna struka” (1992), “Black & White” (1995), “Posvetoljubivo” (2004), “Drvlje i kamenje”, izabrane pjesme (2009), “Redak mulja, redak pjene” (2013). Kada je dobio “Goranov vijenac” 2018. godine, kazao nam je: “Ako čovjek napiše jednu zbirku, može biti dovoljno, količina nije bitna. Potrebno je osjećati, primati i živjeti poeziju, poezija je iskustvo, ona je sinestetička, dolazi iz života.
ODLAZE NAJBOLJI OD NAS...
Neumorno je i stalno radio; tako je prošle godine u izdanju Hrvatskog društva pisaca objavljena njegova antologija hrvatskog suvremenog pjesništva “Svjetlaci”, a godinu ranije kod istog izdavača izbor iz katalonskog pjesništva “Riječi za jedan lapidarij”. Tonko Maroević ostavio je nam je puno više od jedne knjige - cijeli jedan kozmos ispunjen stvaranjem. Teško se naviknuti da u okrutnim vremenima, neočekivano i uvijek prerano, odlaze najbolji od nas. Adio, veliki meštre, nedostajat ćeš, hvala za umjetnost!