REŽIRATI ZA U STREISAND
Jedan od razloga zašto sam volio studij režije na zagrebačkoj Akademiji bio je Krešo Golik. Bio mi je profesor i od njega sam naučio misliti prvo o praktičnim filmskim stvarima, pa tek onda (i to možda) o filmskoj umjetnosti. Golik, koji je bio filmski general i vodio bitke, istodobno je bio i vrstan narednik za obuku redateljskih novaka.
Jedna od njegovih osobina bila je da se nikad ne upušta u beskorisne razgovore. Sjećam se da smo jednom nakon konzultacija prolazili pokraj sobice u kojoj su sjedili redatelji Kosta Spaić i Ante Babaja. Profesor Spaić me pozvao i pitao jesam li ja onaj Tomić koji je u tjedniku Studio napisao tekst o Felliniju. Odgovorio sam da nisam, napisao ga je moj prijatelj istoga prezimena, Vladimir Tomić. Profesor Spaić je sasuo rafale (vrlo pristojnih) osuda, ustvrdivši da je neshvatljivo kako netko može tako pisati o jednom geniju poput Fellinija, a hvaliti običnog zabavljača kakav je Hitchcock. Ni tad, kao ni danas, nisam osobito cijenio Fellinija, napravio sam gestu i otvorio usta da žestoko odgovorim profesoru Spaiću (čiju je tiradu sa smiješkom i klimanjem glave odobravao moj bivši profesor Babaja), kad me je Golik brzo i energično uhvatio za nadlakticu te se, uz sarkastični smiješak dostojan Teteca iz njegovih “Gruntovčana”, naprasno pozdravio s dvojicom profesora riječima: “Dečki, mi vam moramo ići, jako nam se žuri”. Na stepenicama sam zastao i pitao Golika: “Profesore, zašto mi niste dali da im odgovorim”.