NE PRIHVAĆAM DAJE MRTAV. ON ZA MENE I DALJE ŽIVI
NESTAO U ERNESTINOVU DAMIR JAMBREKOVIĆ IMAO JE 19 GODINA KAD SE 1991. PRIJAVIO BRANITI HRVATSKU. MAMA GA TRAŽI
Ne volim ovaj park. Svaki put kad kroz njega prođem, uhvati me jeza. Sjetim se najgoreg. Tu je završio moj sin. Ranjen, naslonjen na neko od ovih stabala. Nije bilo nikoga da mu pomogne. U njemu je nestao, a u njemu je i odrastao, kaže tužno Marija Jambreković (66) iz Čepina, koja gotovo 29 godina traži svoga sina Damira.
Nestao je u studenom 1991. godine nakon pada Ernestinova. Imao je samo 19 godina. - Suprug Mirko, starija kći Danijela, Damir i ja živjeli smo u malome mjestu Koprivna nedaleko od Osijeka. Damir je i u vrtić i u školu išao u obližnje Ernestinovo jer mi u selu nismo imali ništa. Bio je vrlo dobro dijete, mirno, drago. Ponosila sam se svojom djecom. Suprug i ja radili smo u Njemačkoj, a djeca su bila kod bake i djeda. Strašno su nam nedostajali. Nismo htjeli da idu u njemačke škole, pa smo se vratili doma. Tu nas je zatekao i rat. Nismo mu se uopće nadali, a još manje sam mislila da će mi sin, praktički još dijete, doći i reći: ‘Mama, ja bih išao braniti Hrvatsku’ - govori Marija.
Bila je šokirana sinovim riječima i pomislila je: ‘Ma kakva vojska, puške, rat?!’
- Rekla sam mu da on, dijete, ne može biti vojnik. Da je još premlad, pušku nikad nije ni vidio, a kamoli je držao u rukama. Pokušavala sam ga odgovoriti od tog nauma. Ali nije se dao. Govorio mi je: ‘Sve moje lege, mama, idu, idem i ja’. Nisam se složila. Ni mužu nije bilo drago, ali rekao je da ne možemo ništa učiniti ako je on tako odlučio - prisjetila se Marija tog rujna i listopada 1991. godine. S pravom se za njega bojala. Bio je naivan i mlad. I neiskusan. Činilo joj se kao da on zapravo ne razumije što znači ratovati. Njemu i njegovim prijateljima to je bio kao nekakav akcijski film. Bio je 15. listopada kad je otišao u Crvenu vojarnu u Osijeku i prijavio se u 106. brigadu.
BILA JE NA SVAKOJ RAZMJENI
- To mi je rekao tek nakon što se prijavio. Došao je kući s uniformom i puškom. Tad se već naveliko pucalo oko Osijeka i naših sela. Molila sam Boga da ga sačuva, da ostane živ- rekla je Marija, koja se tih mjeseci brinula i za teško ozlijeđenog supruga Mirka. On je imao prometnu nesreću i ostao u invalidskim kolicima. Tad su već živjeli u obližnjem Čepinu, odakle su djeca putovala u srednju školu. Njen Damir išao je u Elektrotehničku školu. Bio je odličan učenik. Čim se prijavio u obranu grada, odmah je dobio položaj. Često je bio u Nemetinu, a kako su se JNA i četnici pomicali po rubnim dijelovima grada, tako su i Damira i druge dečke slali na druge položaje.
A onda se dogodio Vukovar. - Došao je kući 18. studenog i rekao da idući dan opet mora u vojarnu. Kratko smo razgovarali, ne sjećam se više ni o čemu. Nisam ništa predosjećala. U meni je stalno bio isti nemir kad bih ga vidjela u uniformi. Idućeg jutra je otišao. Javio se telefonom iz vojarne i rekao da ide na položaj, ali ne zna gdje. Vukovar je pao, pa se strahovalo za svako selo. Nama su u Čepinu naredili evakuaciju. Svi smo morali otići, bilo kamo. Ja nisam htjela. Nema šanse da ostavim mog Damira. Ali tjerali su nas. Rekli su mi da imam muža u kolicima i da neću moći o njemu se brinuti ako uđu četnici u Čepin. Plačući sam sjela u auto, sa mnom muž, kći, moja sestra i njeno dijete te smo krenuli voziti prema Zagrebu. Nismo imali pojma kamo idemo. Došla sam u Zagreb kao u polusnu, izašla iz auta i opet počela plakati. Ostavila sam dijete prisjetila se Marija dodajući kako je od tada svaki dan po nekoliko puta zvala Crvenu vojarnu u Osijeku i tražila Damira, i svaki put su joj rekli da je na položaju. Nakon dva tjedna to joj je bilo presumnjivo i krenula je u Osijek. - Oni su znali da je on nestao, ali mi nisu to htjeli reći dok nisam osobno došla u vojarnu. Onda su mi rekli. Bilo je jako neugodno. Bili su netaktični. Ništa mi nisu pojasnili. Općenito su govorili da je Damir nestao s još nekim dečkima. Pričali su nešto o pokopu, da će oni sve organizirati. U biti, ja sam bila u šoku zbog toga što oni pričaju. Pa moje dijete nije mrtvo, nestao je! Kakav pokop kad njega nema?Ja sam željela svoje dijete, živog sina - govorila je Marija gutajući suze.
Tog dana ona počinje svoju veliku potragu za sinom. Velika nada bila joj je velika razmjena zarobljenika 14. kolovoza 1992. godine, kad je nekoliko autobusa poslano iz Srbije.
- Dočekala sam svaki autobus, trčala od jednog do drugog, pokazivala tim jadnim ljudima sliku svog sina, pitala ih jesu li ga vidjeli. U predzadnjem autobusu jedan je dečko rekao da ga zna, da je u sljedećem autobusu. Srce mi je skoro iskočilo. Nas više roditelja čekalo je taj autobus. Do noći smo čekali. Prošla je i ponoć, ali autobus nije došao. Je li istina da on uopće nije postojao. To nisam saznala jer imam osjećaj da sam taj dan umrla kaže Marija, koja već godinama živi sama jer je suprug umro od karcinoma mjehura. Patnja za sinom okončala je i njegov život. Dugo Marija nije gubila nadu, ali
‘DOČEKALA SAM SVAKI AUTOBUS, TRČALA OD JEDNOG DO DRUGOG, POKAZIVALA TIM JADNIM LJUDIMA SINOVU SLIKU, PITALA JESU LI GA VIDJELI. IMAM OSJEĆAJ DA SAM TAJ DAN UMRLA’
s godinama mirila se s tim da će se dogoditi čudo i da će se Damir odnekud pojaviti.
- Još zapravo ne prihvaćam da je on mrtav. On za mene i dalje postoji negdje. Moj Damir - dodaje tužno. Razni ljudi davali su joj razne informacije. Najvjerodostojnija je bila ona koja je rekla da je Damir, s još nekolicinom poginulih dečki, tri dana ležao u tom parku koji je toliko volio, jer ih nisu uspjeli pokopati zbog silnih kiša koje su padale.
JAVITE AKO NEŠTO ZNATE
- Rečeno mi je da su ih na kraju odvezli traktorom na neku leniju, u polje, i ondje zakopali. Našla sam i čovjeka koji ih je vozio. Rekao mi je da on nije ništa kriv, da su ga samo probudili jedno jutro i rekli da odveze tijela u polje i ostavi ih tamo. Čak je pristao i odvesti me na to mjesto. Prijavila sam to nadležnim službama, rađena su probna iskapanja, ali ništa nije pronađeno. U Ernestinovu je bilo nekoliko masovnih grobnica, ali i dosta onih praznih, iz kojih su tijela naknadno odnesena kako bi im se teže ušlo u trag. Do danas nisam uspjela saznati ništa više o nestanku mog Damira. A vjerujem da ljudi koji tu i danas žive znaju gdje je, jer njega su svi poznavali, išao je tu u školu, ja sam tu stalno dolazila. Kako me ljudi mogu gledati u oči danas i šutjeti o tome - pita se Marija apelirajući na sve koji možda imaju informaciju o tome gdje da traži svog Damira da joj se jave, makar i anonimno. Treba joj makar jedna njegova košćica.