OVO JE NASA STVARNOST
• Poluotvorene, mutne oči gledajunegdje gore • Iz razjapljenih usta pacijenata izviruju cijevi
Smrt. Nema jednostavnijeg i istinitijeg opisa intenzivnog odjela zagrebačke COVID bolnice.
Pacijenti, liječnici, kreveti i respiratori se izmjenjuju, skafanderi i maske se bacaju i nadomještaju, bijele kute i posteljina se dezinficiraju i obnavljaju, ali smrt je ovdje stalno prisutna. Ne odlazi i ne oprašta. Smrt živi u Kliničkoj bolnici Dubrava.
Znamo da ove riječi zvuče dramatično. Možda se čini da pretjerujemo, da plašimo javnost ili da provodimo nekakvu suludu propagandu.
Možete misliti što želite, ali istina je zapravo jednostavna. Nijedan matematički graf, nijedna teorija urote, nijedna izjava samoprozvanih stručnjaka, nijedan član stožera i nijedan priglupi prosvjed ne može umanjiti ni racionalizirati ovo što se upravo događa u zagrebačkoj bolnici. Pustili su nas unutra jer smo izrazili iskrenu želju da snimimo i prenesemo sve što vidimo. Htjeli smo na odjel na kojem je najteže, bez cenzure i autorizacije. U redu? U redu. Kroz uski, modrim tapisonom presvučeni hodnik, tabanali su ubrzani koraci. Mlada djevojka s raščupanom kosom, podočnjacima i tamno nalakiranim noktima prošla je mimo nas kao da nas ne vidi. Registrirala nas je tek nakon nekoliko sekundi. - Vi ste novinar? Maja Ćurčić, drago mi je - rekla je i mehanički pružila stisnutu šaku u pozdrav.
Maja je specijalizantica anesteziologije i već mjesecima radi s najtežim slučajevima. Žena ima 31 godinu, ali izgleda kao da ima najmanje deset više. Iz Slavonije je, iza maske joj se čuje prigušeni naglasak dok nas vodi u prostoriju za presvlačenje. Navlačimo hlače, majicu, skafander, masku, kapu, naočale, štucne, jedne rukavice, druge rukavice, treće rukavice... Skafander škripi dok gazimo linoleum. Žurimo kroz bolnički labirint hodnika, liftova, stepenica i soba. Napokon se zaustavljamo pred jednim dvostrukim vratima. Odjel intenzivne medicine. Maja priča općenito, o svom danu, o životu u bolnici. Svakodnevno pristojno čavrljanje s nepoznatom osobom kako bi izbjegla neugodnu tišinu. Vrata se otvaraju, ulazimo. Skrećemo desno, u veliku sobu bez vrata. Nepripremljeni na prizor, zastajemo. Maja razumije. Šuti, ulazi. Miče se sa strane. Daje nam nekoliko trenutaka da procesuiramo. Kreveti. Lijevo i desno. Iznad njih monitori, kabeli, pulsirajući grafovi, repetitivna svjetla. U krevetima ljudi. Svi, kao jedan, leže na leđima, nesvjesni naše prisutnosti.