PANDEMIJA KORONE LIJEČNICI: DA, UMIRU I MLAĐI LJUDI, OD ČETRDESET I PEDESET GODINA...

• Mjesecima nisu imali smjenu bez smrti • Treba mi puno ps

Poluotvorene, mutne oči gledaju negdje gore, u neku točku na stropu. Iz širom razjapljenih usta izviruju cijevi. Iz nosnica izviruju cijevi. Na golim prsima su im zalijepljeni uređaji, ne znamo kako se zovu. Na kažiprstima su im pričvršćene štipaljke, vjerojatno za mjerenje pulsa. Bosa stopala beživotno strše ispod plahti. Ne čuju nas, ne vide nas. Oko njih stražare stalci ispunjeni bijelom tekućinom. Maja kaže da ih time hrane. Monotoni zvučni signali odzvanjaju prostorijom, miješaju se sa šuškanjem skafandera liječnika i liječnica koji trče oko njih. Starci, sijedi i mršavi. Muškarci i žene. Mlađi ljudi, od četrdesetak, pedesetak godina. Svi su spojeni. Svi prazno, iza poluzatvorenih kapaka, gledaju uvis. Svaki udah im je borba za goli život. Kraj jednog čovjeka, na noćnom ormariću, točno ispod monitora, ostavljen je dječji crtež. Nečiji nespretni prsti narisali su obitelj. Muškarca, dvije žene i psa.

U Dubravi je više od 400 ljudi. Isključivo COVID pacijenata. Oko 70 ih je na respiratorima i High-flowu, odnosno na terapiji visokim protokom kisika. Ovo je samo jedna soba. Ima ih više.

‘TEŠKO NAM JE, ALI NEMAMO IZBORA’

Idemo dalje. Majine tenisice obgrljene zaštitnim štucnama gaze linoleum. Skreću lijevo i desno. Otvaraju vrata. Isti prizor. Redovi muškaraca i žena, zaglavljenih u krevetima, s aparaturom i cijevima koje im strše iz usta. Odvojeni točno koliko treba liječnicima odjevenima u astronautska odijela da mogu manevrirati oko njih. Isti prizor je iza još jednih vrata. I iza još jednog zida. Što se dogodilo ovdje?

- Teško je. Ovo nam je bila velika stepenica na koju smo se morali naviknuti. Teško se bilo prebaciti s onog standarda intenzivne na ovaj - govori anesteziologinja Verica Mikecin.

- Teško je, ali nemamo izbora. Kao ni ljudi koji ovdje završe. Kako se nosimo s ovoliko smrtnih slučajeva? Inače, u našem uobičajenom poslu nema ovoliko smrti. U cijelom svijetu je ovako i kad znamo podatke iz Europe i ostatka svijeta, donekle je lakše jer znamo da očito radimo kao svi drugi. Ali svejedno je teško svaki put kad netko umre. U brzini i košmaru moramo kontaktirati i obitelj i taj razgovor je... Ljudi su razumni i znaju da radimo sve što možemo da im pomognemo - prepričava dr. Mikecin. Pitamo izravno koliko ljudi umire.

- Po jednoj intenzivnoj, koja ima od 15 do 20 bolesnika, a u Dubravi sad imamo šest takvih, dnevno umre jedan do dva, nekad i tri čovjeka. Rijetke su smjene bez smrtnog slučaja - objašnjava liječnica i dodaje da se jedan ili dvoje liječnika u prosjeku brinu za 14 ljudi koji zahtijevaju stalnu njegu jer se situacija može pogoršati u svakom trenutku.

- Ne umiru samo stari ljudi. Nema pravila. Ima mlađih, u četrdesetim i pedesetim godinama. Neki su s bolestima, neki bez. Neki su dijabetičari ili imaju problema s tlakom, ali dijabetes i hipertenzija su u dobi od pedesetak godina praktički uobičajena stanja.

OVAJ VIRUS NEMA DOSLJEDNOST

Ti ljudi bi inače s lijekovima živjeli još 20 godina. Ovdje se to, nažalost, ne događa odgovara liječnica. Vraća se svojem poslu, mi idemo dalje. Majine tenisice klize preko onog linoleuma. Zaustavljamo je pored jedne prostorije. Nagovaramo je da ispriča svoj dan. Žena počinje govoriti, mehanički, kao kad nam je pružila ruku.

- Probudim se oko 6, ali u posljednje vrijeme sam toliko bezvoljna i ne da mi se neko vrijeme ustati iz kreveta. Kad ne trebam doći u bolnicu, treba mi užasno puno psihičke energije da ustanem, operem suđe i obavim osnovne stvari. Kad dolazim tu, onda smo tu već oko pola osam, tad je primopredaja smjene. Sad su stariji kolege, oni koji su pred mirovinom, preuzeli javljanje informacija obiteljima i ispisivanje podataka. Inače smo i to radili. I onda ide smjena. Pratiš ljude, radiš vizite, koordiniraš terapije... - nabraja mlada liječnica. U kakvom su stanju ljudi ovdje, pitamo je.

- U vrlo teškom i ozbiljnom stanju. Ovdje su zbog teške pneumonije uzrokovane koronom. Virus nema pravila i dosljednosti. Kod nekih starijih možda neće biti tako teška pneumonija, a kod nekih mlađih će biti užasna. Pacijenti ostaju bez respiracijske površine, nemaju dovoljnu dostavu kisika, nakupi se previše ugljikova dioksida i to vodi u jedan začarani krug - objašnjava. Hodamo kroz hodnike. Pokušavamo sabrati dojmove. Maja priča za to vrijeme, objašnjava kako funkcionira respirator, opisuje detalje svojega posla, služi se stručnim terminima. Ne želimo je zaustavljati i tražiti da pojašnjava svaku tehničku sitnicu. Nekako je razgovor završio na ljudima. Onima izvana, koji se smiju virusu. Maja zna za blage i asimptomatske slučajeve, zna da neki ljudi praktički prehodaju koronu, ali ona poznaje samo ovo. Respiratore, cijevi i smrt. To gleda i proživljava praktički svaki dan. Kako doživljava sve one koji omalovažavaju i negiraju postojanje korone?