VRTIC MU SE SRUSIO I SAD KUHA ZA SVE
Petrinja: Mali volonter Bartol (4) svaki dan s mamom i tatom pomaže u šatoru
U vrtiću imam prijatelje, no vrtić se srušio. Nedostaju mi prijatelji i igranje s njima, govori četverogodišnji Bartol Radoš iz Petrinje, čiju je bezbrižnu igru s prijateljima zaustavio potres.
Bartolova majka Jelena (44) objašnjava da zapravo ne znaju u kakvom je stanju vrtić. Znaju da su zidovi zgrade popucali, no zapravo ne znaju je li zgrada upotrebljiva ili nije. Mališan je uvjeren da će u ponedjeljak ići u vrtić. Majku i mališana zatekli smo kraj improvizirane kuhinje u centru Petrinje, šatora koji je podignuo Jelenin suprug Denis (45) s prijateljima i susjedima, gdje pripremaju tople obroke za ljude, volontere koji dolaze iz cijele Hrvatske. Bartol se ovdje jako dobro snašao i svakodnevno tijekom poslijepodneva dolazi s majkom u kuhinju gdje pomažu u pripremi hrane. Inače Bartol obožava kuhati i pomagati majci u pripremi hrane, kolača. Tako je bilo i u subotu, zajedno su volonterima ispekli gibanicu. - Ovo su moji kolači koje sam napravio dok sam mami pomagao raditi gibanicu od oraha. Mijesio sam tijesto, mljeo orahe... - govori ponosni “mali kuhar”. Majka kaže da joj sin jedinac uvijek pomaže - mijesi tijesto, miješa sastojke, važe ih, melje orahe, riba jabuke... A tako je i sad u ovoj vanjskoj improviziranoj kuhinji. Voli biti tu jer ima ljudi, stalno se nešto događa i ne misli na podrhtavanja tla. Nasreću,
tijekom razornog potresa mališan je bio s majkom u autu i nije ga toliko ni osjetio. Nakon razornog potresa Jelena i Bartol su otišli u Zadar, no nisu mogli izdržati odvojenost i nakon tri dana su se vratili u Petrinju te su od tada stalno na raspolaganju volonterima kojima osiguravaju hranu i pomažu im u pronalasku smještaja, upućuju ih gdje mogu pomoći. Bartolov otac Denis govori da su imali sreću, njihova kuća nije toliko teško oštećena, nastale su manje pukotine zidova i urušili su se dimnjaci. Kad su u Petrinju nahrlili volonteri, odmah je s prijateljima podigao šator kako bi im pripremili topli obrok. Tu su već 13. dan i ostat će koliko god bude potrebno.
- Svakog dana ovdje pripemimo jelo za 50, 60 ljudi, ovdje mogu doručkovati, popiti kavu, pojesti ručak. Sve radimo o svom trošku, tek smo jučer zatražili pomoć Crvenog križa ako ima što hrane da nam ustupe, dobili smo buncek i pripremili smo zelje s buncekom. Nemam riječi za te ljude, koji su svoj život, poslove, obitelji sada stavili po strani i došli su ovdje pomoći. Ovo je najmanja gesta koju možemo za njih učiniti - govori Denis. Dodaje da je osim kuhinje ovo mjesto postalo puno više, tu se okupljaju grupe volontera koje se svakodnevno izmjenjuju, a ima i onih koji su ovdje od prvog dana.
- Tu smo od prošle godine i bit ćemo dokle god treba. Kratko i jasno, eto ti - dovikuju nam iz jednog kuharskog kamiona. Gužva je, trče, izbacuju porcije, trpaju plastične posude.
Pitamo ih za komentar izjave ministra Horvata “o previše obroka koji se dijele”.
- Može, evo ti komentar. Je li on gladan? Je li njemu kuća srušena pa sjedi uz vatru i čeka da mu netko donese hranu? Je li volontirao sa svima nama i onda rekao da volonteri ne zaslužuju hranu? Ma daj. Tko se toga sjetio? Tko god je toliko pametan, nek mi objasni te stvari, nek mi ti iskusni kuhari kažu koliko tisuća porcija je dovoljno - dovikuje nam kuhar. Povlačimo se s ulaza kamiona, imaju previše posla. Pričamo s ljudima koji čekaju na hranu. - Puno mi ovo znači. Doma ne možeš kuhati, stalno bježiš iz kuće, u kampicu, na otvoreno. Zahvalan sam ovim ljudima, kako ne bih bio. Po cijele dane vozim kamion s materijalimaMa ovo mi je sve - u dahu nam priča jedan Petrinjac. Sjeda za stol. Jede. Brzo, dok se tlo opet ne zatrese...