KAKO SU NAS SPASILI
Priče o velikim ljudima koji su srcem spasili Glinu, Petrinju i Sisak...
Dva tjedna nakon potresa Glina izgleda kao mrtav grad. Debeli snježni pokrivač prekrio je ulice. Mrak krije mnoga oštećenja. Ali kad svane, ožiljci se ne daju sakriti.
U Ulici Nikole Tesle, na broju 65, živi stariji bračni par, Milan (87) i Milica (86). Sami su, sin jedinac odavno je otišao raditi, a snaha im je pohitala u pomoć čim je čula vijesti o potresu.
- Bila nam je naša snajka, ali morala se vratiti. Mora raditi, inače bi crkli od gladi - govori nam Milica.
Stojimo između njihove kuće, koju su sami sagradili, i kamp-kućice u kojoj trenutno žive. Kuća, koja je njihov dom već tri desetljeća, sad je dobila crvenu naljepnicu, ali Milica svejedno ulazi u nju. - Uđem nešto skuhati i otuširati se. Pa moram! A ako će se srušiti na mene, neka se sruši, što ja tu mogu?! Hladno im je. Na sebi imaju zimske kapute, ali to nije dovoljno za 7, 8 ili 9 stupnjeva ispod nule, koliko je već dva dana u Glini. Rukama crvenim od hladnoće grčevito stišću glave svojih štapova. Grijanja - nema.
NASTAVAK S PRETHODNE STRANICE
Zaobilazi kampericu koju su dobili prije, neiskoristiva je jer prokišnjava. Ova koju imaju sad barem štiti od kiše. U njihovoj kamp-kućici temperatura se ne penje iznad nule. Oboje imaju problema s tlakom, a Milica pije i tablete za smirenje. U kući su ispucali zidovi, kroz prozor se vide obiteljske slike popadale sa zidova.
- Samo me srušilo u predsoblju ispred vrata. On je bio u gradu, ja sam bila sama. I što bih ja više sad? Kako ovo preživjeti pita se očajna Milica.
- Svi upozoravaju da ne idemo u kuću, za rušenje je. Uđemo, eto, napraviti nešto za pojesti. Ima taj rešo ovdje, ali instalacija nije dobra, strah me da ćemo poginuti ako ga upalimo - objašnjava Milan. Otvaraju vrata kampice, a unutra je hladno toliko da se stvara para kad govore. Milica se trese od hladnoće.
U POTRESU SLOMLJENI PRSTI
- Sjedimo unutra i gledamo. Sjedit ću. Neka svijetli svjetlo, imam ćebe pa ću baciti na sebe - kaže.
Milan dodaje:
- Ma ne mogu ni spavati, samo čekam da potres udari. Hranu im, kaže, donose volonteri. Topli obrok, vodu, lijekove. - Narod nam donosi svega. Nismo mi gladni, ne možemo biti. Sve su ljudi donijeli nama, i previše. Puno je, to je razbacivanje - govori Milica. Zahvalna je svima koji im pomažu. Ona i Milan žive od njegove mirovine, koja je malo veća od 2000 kuna.
Malo dalje, u Majskim Poljanama, na blatnoj cesti ispred kuće obitelji Paspalj dočekao nas je Danijel (37).
- Drugi razorni potres zatekao me za stolom dok sam doručkovao i nisam odmah istrčao iz kuće. Mislio sam da će biti kao 28. prosinca, ali za nekoliko sekundi cijela se kuća zaljuljala i kuhinjski elementi su me zatrpali. Slomljeni su mi prsti desne noge. Nasreću, brat Slavko me nekako izvukao. Sreća da je on medicinske struke, pa me on i prematao - priča Danijel.
BEZ JEDNOG BUBREGA
Idemo prema drvenom sjeniku iz kojeg je stidljivo dopiralo svjetlo. Drvena konstrukcija dom je četveročlane obitelji Paspalj već desetu noć zaredom. Majka Nevenka (60) sjedi tik uz peć. Pod nogama joj sklupčan pas Žućo. S druge strane peći suprug Mile (79) grije ruke. Nevenka ne želi u kuću, jako se boji. Bubreg joj je izvađen zbog tumora.
- Ovaj moram čuvati, bojim se dijalize - kaže nam Nevenka. - Moram strogo paziti na prehranu i što pijem. Na nesreću, bunarska voda nakon potresa nije za piće, ali su nam, hvala Bogu, volonteri iz Čakovca i Varaždina, koji su prvi došli do nas, donijeli flaširanu vodu i hranu. Svaka im čast - priča nam Nevenka i nudi rakijom koju su im volonteri također donijeli. Pitamo ih može li se drvena prostorija, ili bolje rečeno štagalj, ikako zagrijati.
- Ha, može jedan do dva stupnja iznad nule.