NAŠIM SU VLAST NE V
TKO SE BRINE O NJIMA? Kako je teško biti star, biti star, a biti mlad, i biti slab, i nemoćan, i sam bez igdje ikoga, pisao je Ujević. Dodali bismo: ‘pogotovo u Hrvatskoj’
Mira Priljeva, poznata kao “baka Mira”, u devedesetoj je postala tužna zvijezda banijske kataklizme. Potres joj je oštetio vitalne dijelove kuće, srušio dimnjak... Vode nema.
Hladno je, svako jutro mora ložiti vatru, a tlo se i dalje trese. Život joj je postao noćna mora. Odmah nakon potresa reporterki N1 priznala je kako svaku noć moli Boga da je uzme sebi. Tražila je smještaj, kontejner. No i nakon sedam dana sve je bilo isto.
- Đe ću, đe ću, dijete? Kad imaš, svak te gleda, kad nemaš, ne gleda te niko - rekla je novinarki i dodala: - Niko nije reka: ‘Dođi, bako, ja imam posteljine’. Gradonačelnik, niko. Kakvu poruku imam? Neka dođu, da me nekud smjeste da vidim đe ću glavu zavući, da imam đe noge zavući govori baka.
Vide li Miru iz općine, ili iz Banskih dvora?
‘MENI TREBAJU TEK CIPELE’
- Nema ih, ne zanima ih baba. A kad treba glasanje, evo ih kod babe - kaže ona. Markov trg suzama ne vjeruje. “Dobri div Dado”, Davor Bošnjak iz Hrvaca pored Sinja, traži još manje od bake Mire - cipele. U životu je dao 126 doza krvi i kaže da će dati još. Živi u sobi bez struje i vode, s bratom vojnim invalidom, pripadnikom 4. gardijske brigade, bivšim zarobljenikom, kojem su političari prije šest godina obećali stan. Nikad nisu ispunili obećanje.
- Živin u ovin uvjetima s 1600 kuna misečno, iman još kredita otplaćivat šta smo ulagali ode u kuću da bi je uopće imali. Dava san sve od sebe da napravin nadstrešnicu da mogu sidit liti. Bunar je brat svojin rukama iskopa, tako da od tu vadimo vodu, a struje nemamo - rekao je našim novinarima.
Dado je bez palca na ruci ostao 1990. i tad su mu doktori prišili palac s lijeve noge. Danas uglavnom hoda u premalim kućnim šlapama, pa ima samo jednu želju:
- Ma volio bi da iman cipele.