ZAMA JERUJE
Nosin broj 47 i po. Volio bi imat cipele koje nemaju nikakve one kape naprid, tako da me ne boli kad hodan.
DOĐU IM IZ CRVENOGA KRIŽA
“Kako je teško biti star, kako je teško biti sam, i biti star a biti mlad, i biti slab, i nemoćan, i sam bez igdje ikoga”, pisao je Ujević, kao da piše o Marjanu Matoševiću (60) iz Siska. Marjan je gotovo slijep, a u vrijeme potresa nalazio se u svojoj skromnoj kućici, u kojoj posljednje četiri godine živi sam. On je sisački Job. Prije četiri i pol godine u razmaku od samo tri tjedna umrli su mu sestra i otac te je ostao sam. Društvo su mu pravile dvije mačke, mačak Andrija i mačka Malena. Ali mačak je ozlijeđen u prometu, a maca se razboljela. Onda je došao i potres, tijekom kojega je morao mirovati jer ništa nije vidio. - Crijep je padao, lupao… Pomislio sam: ‘Kako bude, bude’. Nasreću, kuća se nije urušila. S krova su se porušili crepovi. Bili su neki dečki kod mene i ponudili su se da će krov prekriti ceradom, što su i učinili govori Marjan.
Po kući i dvorištu kreće se po pamćenju, a štapom se služi tijekom odlaska kod susjeda ili u trgovinu. Preživljava od socijalne pomoći. Obilazi ga Crveni križ, od vlasti nema koristi, a srce mu radosnije zakuca kad se sjeti da će uskoro doživjeti i nešto lijepo.
Dobri ljudi ponudili su mu pomoć i brigu kako bi mu osigurali operaciju. Ona bi mu mogla vratiti vid.