Dan s volonterima: ‘Ljudima donosimo pomoć i osmijeh’
Reportaža s Banije: Vrijedni heroji tjednima pomažu stradalima i zaboravljenima
Ako vas zbilja zanima kako je država reagirala na potres, evo reći ćemo vam iz prve ruke. Očajno. Amaterski. Uvredljivo. Hoćete dokaz? Nema problema.
U Luščanima, selu u blizini srušene Petrinje, kraj jedne nakrivljene kućice, živi Marica Grubišić. Stara je, pogrbljena i ponižena. Sama, s djedom Đurom, već petnaest dana sjedi na stoličici kraj radijatora, čeka da je netko posjeti i previje joj rane. Doslovne rane. Žena je prekrivena modricama, pokazala nam ih je, u potresu su po njoj padali komadi raspadajućeg doma. Nijedan liječnik, nitko iz vojske, nitko iz policije i nitko iz
Crvenog križa nije provjerio u kakvom je stanju, tvrdi Marica. Nitko. Dobili su naljepnicu, dobili su kurtoazni inicijalni posjet, netko im je navukao ceradu preko kampera, ali konkretni tretman starica nije dobila. A do Luščana nije teško doći, asfalt je uredan, ceste su prohodne. Nema izlike.
NAGURANI PRED SKLADIŠTEM
Kako smo je našli? Slučajno. Odlučio sam provesti 24 sata s petrinjskim volonterima, dan i noć, kako bih vjerno prenio što na svojim leđima iznose žilavi mladići i djevojke koji već tjednima neumorno daju sve od sebe da ljudi kao što je Marica ne ostanu zaboravljeni. Prije svega, važno je razumjeti jednu stvar. Od potresa je prošlo više od dva tjedna. Među dobrovoljcima se primjećuje zamor materijala, živci nisu više jaki kao na početku, ljudi su “crknuti”, osjećaju se izigrano. Dok se premijer, ministri i ostali dužnosnici nabacuju frazetinama i upiru prstima u svim smjerovima osim prema ogledalu, ova hrpa u fluorescentnim prslucima upija sve.
Navečer, kad šutnu čizme i svuku jakne, otvaraju mobitele i iščitavaju natezanja o odgovornosti, obnovi, vjerodostojnosti, Baniji i Banovini. Ostavlja to trag.
DOBRI JURICA IZ SPLITA
U Petrinji me dočekao Jurica Gospodnetić, prgavi Splićanin koji je tu od prvog dana. Znate ga možda iz ranije priče, on je onaj tip koji se zaljubio u Danijelu, lokalnu volonterku. Ne odvajaju se jedno od drugog, neizdrživo je koliko su “zatelebani”. Plan je bio sljedeći: za početak, navlačim prsluk, upadam u skladište s materijalima i tučem fizikalu. Ukrcavanje, prebacivanje i prekrcavanje. Dalje ćemo vidjeti. Pred skladištem, zovu ga kotva, već se stvorio red.