PETRINJU, SISAK, GLINU...
trči prema njoj, onaj prsluk ne možeš promašiti. Nakon nekoliko minuta izbacivao sam tačke s novom pošiljkom, a žena se smijala na parkingu. Splićanin je urlao nešto kraj nje. Navečer mu je poslala poruku, vidio sam je. Nije važno što u njoj piše. Svoj modus operandi demonstrira dalje na terenu. Prekrcali smo auto toplim obrocima i potrepštinama i krenuli jahati po gradu i selima. Gleda on u svoju fasciklu, usmjerava me po razlokanim cestama i razdragano priča o ljudima koje obilazi. Stajemo u prvu kuću. Tamo je jedna baka s plavim očima. Naslonjena je na ogradu, doziva sina. Jure je grli, priča o moru, o Hajduku, o curama. Pokušava joj srediti nevjestu. Bit će to dobro, bako, kazuje joj dok joj stišće rame. Idemo dalje. Dolazimo kod druge obitelji, iskrcavamo hranu. Oni inzistiraju da ostanemo, nude slaninu i rakiju. Nemaju puno, daju sve što imaju. Smiju se. Jure se smije. Idemo dalje. Čovjek na štakama otvara vrata, jedva stoji. Guramo mu hranu, vlažne maramice i voće. Odlazimo, on je još na dovratku. Žurimo dalje, da se gulaši ne ohlade. Psi iz dvorišta skaču po nama, poznaju Splićanina. On ih u prolazu češe po ušima, zafrkava susjede, namiguje jednoj starici dok je muž ne gleda. Stariji gospodin dostojanstveno izlazi iz jedne kuće, zahvaljuje na hrani i odmjereno konstatira kako se ne boji ničega.
TRČE, NOSE, POMAŽU, TJEŠE
- Prošao sam rat i logore. Triput su me vodili na strijeljanje, triput sam preživio. Budaletina je bila pijana. Stavio mi je pištolj na čelo, na prsa i na, da prostite, onu stvar. Rekao je da će me ubiti ujutro. Pa me poštedio. Pa navečer. Pa me opet poštedio. Pa se zakleo da će me riješiti sutradan. Zaboravio je na mene priča čovjek. Jure i ja se pravimo hladnokrvni. Šutimo u autu do sljedeće adrese.
Starica ima devedeset godina, oslanja se na hodalicu. Priča o životu u Njemačkoj, o sretnijim vremenima, o tome kako smo se danas udaljili jedni od drugih. Majčinski mazi Juru po ruci. Idemo
dalje. Čizme nam tabanaju preko razrovane ceste, autom se ne može do sljedeće gospođe. Ona u napukloj kući opisuje koliko joj znače volonterski posjeti. Žena se smije i plače istovremeno. Boli nas što moramo ići dalje, dalje, dalje. Splićo ne posustaje, čovjek ima energije za troje ljudi. Na ostalim dijelovima Banije različiti jurice iz svih krajeva Hrvatske rade isto. Trče, nose, pomažu, tješe. Sjajni ljudi.
Uzimamo pauzu i vraćamo se u školu. U polumraku iz nečijeg zvučnika dopire Lupi petama od Prljavaca. Tri bakice i mladić s posebnim potrebama objeduju s nama. Na zidu visi portret nasmijanog Dragutina Tadijanovića. Jedini se on ovdje smije. Prekrcavamo opet auto i idemo dalje, po selima, u mrak. Danijela poznaje ovaj kraj i navodi nas sa zadnjeg sjedišta. Stajemo pred kućama, kucamo na vrata, nosimo umor