ŽIVOT BEZ PERILICE FENA ILI TELEFONA
VEĆ JE 30 GODINA PROŠLO OTKAD JE USPOSTAVLJENA PRVA MOBILNA MREŽA KOD NAS, A 112 GODINA OD POČETKA PROIZVODNJE VEŠ MAŠINA LAKŠE I BRŽE Žene potvrđuju da im izum perilice rublja predstavlja revoluciju jer im je to ubrzalo i uvelike olakšalo jedan od najte
Moderno kućanstvo danas je nezamislivo bez niza aparata koji znatno skraćuju vrijeme obavljanja određenih poslova, no pojedinci se sjećaju kako su ih prije svega tridesetak godina obavljali sami i uz puno više vremena i truda.
Tako je Marica Čičak (70) iz Zagreba bez imalo razmišljanja na vrh top liste smjestila perilicu za rublje. - Nekad smo prali veš tako da bismo ga najprije iskuhavali u velikom loncu na pećima na drva, a nakon toga ga ispirali. Moja baka bila je profesionalna vrtlarica pa smo u dvorištu imali veliki betonski bazen za ispiranje povrća prije nego što ga je nosila na plac. U tim bazenima bi se ispirao veš, a kako su lonci bili prilično teški, nije to mogla napraviti bez pomoći nekog muškog člana obitelji. Ispiralo se na rifljačama, predmetima za koje danas mlađi ni ne znaju kako izgledaju. To su rebraste metalne ploče u drvenim okvirima. Kad ste veš izrifljali i oprali, onda se vješao na užad razapetu među granama drveća kako bi se osušio. Perilicu sam nabavila 1974. godine, kad sam rodila prisjetila se Marica.
- Svi smo radili na isti način iskuhavajući veš u loncu, a zatim smo ga uz pomoć rifljače prali u kadi. Bio je to težak posao koji je oduzimao puno vremena i perilica rublja zaista je revolucionaran uređaj koji nam je svima promijenio život. Ja sam prvu perilicu nabavila 1973. godine - nadovezuje se Đurđa Novaković (68) iz Zagreba. Još je teže bilo u seoskim kućanstvima od kojih mnoga nisu imala tekuću vodu ni struju pa su seoske žene, potvrđuje nam muzejska savjetnica, mr. sc. Aida Brenko iz Etnografskog muzeja u Zagrebu, često morale prati rublje u skladu s vremenskim uvjetima.
Kućanski poslovi nekad su se dijelili između više članova većih obitelji
mr. Brenko ističe težinu, ali i podjelu poslova
Prije nekoliko godina radili smo istraživanje u Gorskom kotaru i tad sam žene pitala što im je promijenilo život.
Sve do zadnje rekle su kako je to upravo perilica za rublje jer je to bio mukotrpan posao. Morale su čekati kišu da nabujaju potoci koji su prolazili kraj kuća. Nije bilo deterdženata, nego su same izrađivale lug kojim su prale rublje, a trebate vidjeti kako su izgledale njihove ruke od namakanja i pranja, opisuje mr. Brenko.
NIJE BILO KEMIKALIJA
- Ne znam točno kako je moja baka radila deterdžent za veš, ali dobro se sjećam kako su se prali prozori. Nakon pečenja rakije ostala bi tekućina, tzv. plaviš, koji je bio jedino sredstvo za čišćenje i dezinfekciju - prisjeća se Marica. Plaviš se koristio i u čišćenju podova.
- Sve se radilo ručno.
Imali ste metlu od sirka ili šibe kojom ste najprije pomeli, no to su bili stari drveni podovi. Nakon toga ste lijepo kleknuli na koljena, uzeli debelu čvrstu četku i ostatak vode u kojoj se kuhao veš, to smo zvali lukšija. Potom ste oribali pod, osušili ga krpom i sve je bilo čisto i blistavo - kaže Marica, dok Đurđa nastavlja kako je za nju otkriće bio parni čistač kojim čisti, ali i osvježava rublje. - Nabavila sam ga prije 15 godina i bio je iznimno skup, oko 15.000 kuna, no nisam se pokajala ni sekunde. Koristim ga i danas te vrijedi svake lipe - kaže Đurđa, dok se Marica nadovezuje kako je i glačanje metalnim glačalom na žar nekad bilo posve uobičajeno. - Rublje i plahte nekad su bili isključivo od lanenog materijala koji se morao glačati. Dodatno, tradicijske nošnje morale su se nabirati, a u nekim krajevima ih čak nisu radili glačalom, nego vrućim kamenom kojim se tuckao materijal da se dobiju uspravni nabori. Takav se način odijevanja napustio - pojasnila je mr. Brenko.
- Za mene je revolucija bila i pojava ekspres lonca koji je omogućio da pošteni ručak, za čiju pripremu mi je nekad trebalo i dva do tri sata, pripremim u manje od sat vremena, ali i mikrovalna u koju možete ubaciti zaleđeni unaprijed pripremljeni ručak i tako uštedjeti vrijeme - kaže Đurđa koja koristi i pekač za kruh, dok se Marica prisjeća da se nekad on pripremao tijekom cijelog jutra.
NIJE BILO NI HLADNJAKA
- Kruh se pekao samo jedanput na tjedan, pa su domaćice morale izraditi i ispeći veliku količinu tijesta - dodala je mr. Brenko.
- Za mene je velika stvar bila i nabavka hladnjaka 1974. godine te kupnja prve škrinje negdje osamdesetih. Dotad se meso nakon kolinja zalijevalo mašću ili sušilo - nastavila je Marica. Zahvaljujući svim tim aparatima vođenje domaćinstva je fizički lakše i ostavlja više vremena, ili se barem tako čini.
ŽIVJELO SE SPORIJE
- Nisam nostalgična i nemam neku osobitu želju vratiti prošlo vrijeme, ali moram reći da je danas puno teže jer imate veliku socijalnu nesigurnost i sve manje vremena. Posao i obveze vas toliko obuzmu da vam ne preostaje ništa za obitelj. Radije bih opet prala veš na ruke nego živjela ovako - kaže umirovljenica Đurđa, majka dvije kćeri i baka tri unuka.
- Mislim da se živjelo bolje, zdravije i umjerenije. Žene nekad nisu radile i imale su vremena za kućanske poslove - zaključila je Marica.