‘Čuvši da je zaklan, htjela sam umrijeti’
IGNACA PAPEŠA ČETNICI SU IZMASAKRIRALI U OČAJ I TUGA Ignacova kći Mira Brkić oca je zadnji puta vidjela u autobusu na dan pada Vukovara. U traganje za djedom uključio joj se i sin David Šain
Nikada neću odustati od traženja djeda. Imao sam tri i pol godine kada se sav taj užas dogodio u Ernestinovu.
U glavi imam neke slike, uspomene na njega, za koje uopće ne znam da li su stvarne, moje, ili su nastale tijekom godina iz priča koje su mi o djedu pričale mama i baka. U sjećanju mi je da me gurao u radničkim kolicima po selu, da smo se jednom prilikom zezali kako zajedno pijemo pivo, da mi je donio ozlijeđenu vranu s kojom sam se igrao, da smo imali kokoši u dvorištu koje smo zajedno hranili. Kao dijete sam znao da je nestao u selu u kojemu smo živjeli i da su mama i baka stalno tužne zbog toga.
IZMASAKRIRANOG GA SNIMALI
Kada sam odrastao moj mi je kum, sada pokojni, ispričao što se dogodilo mom djedi i da bi ga trebalo dostojno pokopati. Odlučio sam da ću ga tražiti dok god sam živ, kazuje danas David Šain (32), poznati osječki veslački olimpijac. On i njegova mama Mira Brkić godinama tragaju za posmrtnim ostacima svoga oca i djeda Ignaca Papeša zvanog Nac kojega su četnici ubili čim su ušli u Ernestinovo, dva dana nakon pada Vukovara. - Postoji snimak novosadske televizije i na njemu se vidi moj djed, ubijen, izmasakriran. Ležao je na podu kuće, na njega su bile bačene nekakve novčanice, a pored fotografija s njegovog vjenčanja. Četnici su tada lažno prikazali da je moj djed žrtva ustaša koji su ga ubili i unakazili jer to je tada bila njihova lažna propaganda. Taj snimak nisam nikada pronašao, nisam ga osobno vidio. Nije ga vidjela ni moja majka, ali su ga vidjeli brojni naši sumještani. Sada sam odlučan da mu nađem posmrtne ostatke - kaže David koji je u međuvremenu ostao i bez bake Lucije koja se ostatak života nadala da će pronaći ostatke svoga supruga. Nade da je živ nisu imali. Obitelj Papeš sve do rata živjela je u Ernestinovu u maloj kućici koju je sagradio Ignac za suprugu i kćer jedinicu. Bili su skromna radnička obitelj.
- Kada su počela puškaranja u Tenji mislili smo da će se to brzo smiriti. U kolovozu 1991. stari ljudi evakuirani su iz sela. Majke i djeca su otišle ranije. David i ja smo s mojim roditeljima završili u Viljevu u progonstvu. Nakon nekog vremena tata je rekao da više neće biti po tuđim kućama i da ide u svoju u Ernestinovu. Mami se to nije svidjelo, jer se nitko od mještana nije htio vraćati. Ali, on je odlučio, otišao je početkom listopada, ali je vikendima dolazio k nama. Nije bilo autobusnih linija nego bi ga povezli gardisti iz sela koji su imali obitelji u Viljevu - prisjeća se Mira dodajući kako u to vrijeme Ignac nije bio jedini od mještana u selu. Bilo ih je još.
RASTANAK U AUTOBUSU
- Tatu sam vidjela zadnji puta na dan pada Vukovara, 18. studenog, bio je ponedjeljak. Nismo znali da je Vukovar pao. Taj je vikend bio kod nas i vraćao se u Ernestinovo. Dovezla sam ga do autobusne stanice u Donjem Miholjcu. Ušao je u autobus i sjeo pored prozora. Stavio je torbu ispred sebe. Promatrala sam ga netremice. Kao da sam imala neki osjećaj. Čak sam i prišla bliže prozoru da ga bolje vidim. Kao da sam se trudila upiti svaku njegovu poru na licu, svaki treptaj, sve. Kasnije
VEZANA ZA TATU
NADALI SMO SE PRONAĆI OČEVO TIJELO KADA SE VRATIMO IZ PROGONSTVA. TRAŽILA SAM GA G