ROMAN KOJI OTKRIVA AFRIKU KAKVA NAM NIJE POZNATA...
Za mjesto radnje pisac je odabrao selo izvan grada, u kojem lavovi ubijaju žene, stoga bi lovci trebali ubiti lavove
Tradicija, magija i tegoban život ruralne Afrike spajaju se u jedno u nedavno objavljenom romanu “Lavičina ispovijed” Mije Couta.
Nije tajna da je Couto jedan od zanimljivijih pisaca današnjice, svakako jedan od najzanimljivijih s afričkog kontinenta, pa ostaje misterij kako su se do dana današnjega u Hrvatskoj prevele tek njegove dvije knjige, i to gotovo prije 20 godina, iako je nekolicina domaćih izdavača već objavljivala afričke pisce koji pišu na portugalskom (Dulce Mariju Cardoso, Ondjakija, Josea Luandina Vieiru, itd.). Kao i Couta, hrvatski izdavači jedva su se dotakli još jednog živućeg klasika portugalskoga govornog područja - Antonija Loba Antunesa.
NAGRAĐIVANI PISAC
Couto je rođen u Mozambiku, u Beiri, a kasnije se preselio u Maputo, gdje je studirao medicinu i biologiju, kojom se i danas bavi, a neko vrijeme radio je i kao novinar. Nedavno je dobio švicarsku nagradu Jan Michalski, prije sedam godina najprestižniju nagradu portugalskoga govornog područja Camões Prize, prije šest godina Neustadt International Prize, a prije pet godina bio je finalist Bookera, koji je naposljetku otišao Krasznahorkaiu. Onaj tko malo zagugla, otkrit će da je Couto bijelac koji se bliži 70. godini.
ROMAN NIJE O LAVOVIMA
Stoga iznenađuje koliko je njegov roman uronjen u afričku mitologiju i u kojoj mjeri se kreće po terenu onoga što nam je poznato kao magijski realizam, prvenstveno iz latinoameričke književne tradicije. Za mjesto radnje pisac je odabrao udaljeno selo do kojeg se iz glavnoga grada Maputa putuje devet sati, a u kojem lavovi ubijaju žene, stoga je potrebno poslati lovce da ubiju lavove (priča navodno modelirana prema stvarnom događaju). Dvije su narativne linije: jednu nosi lovac koji dolazi u selo ubiti lavove, a jednu 32-godišnja neudana žena iz sela, jedina živa od četiri sestre. Iako je poznato da je Mozambik tijekom građanskoga rata ostao bez velikog broja lavova, zbog čega su određene jedinke uspavljivane i prevožene u Južnoafričku Republiku, gdje su započele novi život, ovaj roman zapravo nije o lavovima, nego o ljudima. Lavica simbolizira ženu: nečujnu, ušutkanu, podatnu i lišenu nade. Žene koje nastanjuju ovaj svijet nemaju se u koga pouzdati, pa čak ni u vlastite majke, dok im preostaje jedino utjeha koju mogu pružiti same sebi. Couto kao vrstan fabulist ispisuje dirljive retke o osamljenosti i očajanju, čak i u kulturi koja je poznata kao vesela, raspjevana i druželjubiva. Muškarci pak raspolažu sa svom moći, skučenom gabaritima sela doduše, no oni su sluge duhova. U ovom zabačenom afričkom selu mrtvi su jednako živi kao i živi, ako ne i više. Njihovo nasljeđe je golemo jer nakon smrti svojataju živote živih, okupiraju njihova razmišljanja i upravljaju njihovim odlukama. Ova knjiga postavit će dobre temelje razumijevanju gubitka intuitivnosti zapadnog čovjeka. Oboružani smo tehnologijom, ali ne razumijemo prirodu, ne razumijemo životinje, ne znamo prepoznati jestive od nejestivih biljaka, ne znamo se orijentirati u prostoru.
Couto je rođen u Mozambiku, a studirao je medicinu i biologiju
KRITIKA PATRIJARHATA
Smrt nam je daleka i strana, dok je u svijetu koji Couto opisuje ona sastavni dio života. Ljudi se rađaju i to se slavi. Ljudi umiru i to se prihvaća. Iako nema izravnih konotacija na građanski rat, muškarci su portretirani pomalo krvožedno, gotovo zvjerski. Kako narativ odmiče, postaje nejasno jesu li muškarci lovci ili lovina, kao što postaje nejasno postoje li uistinu lavovi ili su tek metafora za zvjersko u ljudima. “Lavičina ispovijed” kritika je patrijarhata, kompleksna, suptilna i nijansirana. U nju su utkana pučka vjerovanja i snovi, luđaci i razumni, oni koji naginju magiji i oni koji naginju razumu, zlostavljači i zlostavljani, živi i mrtvi. Previše je metafora, protagonisti na momente djeluju apstraktno, kao ideja, no radi se o romanu koji baca svjetlo na Afriku kakva nam nije poznata.