S MEHANIČKIM JE SRCEM PREŽIVIO RAZORAN POTRES
NEMA GDJE ŽIVJETI Stijo Mišković (60) mehaničko srce nosi u torbi, no baterije nema gdje puniti jer je ostao bez doma. Čeka kontejner, a pomaže mu susjeda
Da ti srce stane - takav je bio potres koji je pogodio Sisačko-moslavačku županiju 29. prosinca. No hrabri, ali teško bolesni Stijo Mišković (60) iz Popovače preživio je tu strahovitu trešnju tla unatoč tome što ga na životu održava mehaničko srce.
Svakim danom ljudi s područja Banovine otkrivaju s kakvim se tegobama nose gotovo mjesec dana. Među onima koji više ne smiju kročiti u svoje kuće je i teško bolestan Stijo Mišković (60). Živi sa suprugom Marom u Popovači u Ulici Čupora Moslavačkih, na samom rubu grada. Točnije, preživljava jer u kuću ne može. - Točno prije 10 dana iz Općine su obećali da će nam dodijeliti kontejner u koji bismo se preselili. Kuća nam je stradala u potresu i određena je za rušenje. Statičari su bili 6. siječnja i dan kasnije dodijelili su našem domu crvenu naljepnicu. Od tada čekamo neko rješenje, ali izgleda da smo zaboravljeni – tihim glasom nam govori Mišković. Pored brojnih zdravstvenih tegoba njegov život ovisi o mehaničkom srcu. Naime, Stijo ili Mijo, kako ga zovu prijatelji, lani je početkom listopada na KBC-u Rebro dobio mehaničko srce jer njegovo je, kako kaže, sasvim “out”. Drugim riječima, ne obnaša više svoju funkciju. Ugradnjom pumpe, odnosno ECMO uređaja (op.a., izvantjelesna mehanička cirkulacija se primjenjuje kod zatajenja srca ili pluća), Stijo čeka na red za transplantaciju pravog srca. To bi srce trebalo zamijeniti ovo mehaničko koje stoji oko 100.000 eura.
SRCE OD 100.000 EURA
Bez torbice u kojoj nosi svoje srce Stijo se ne smije odvojiti ni trena. Svaku noć, kaže, ide na spavanje u podrum zajedno s aparatom koji mu život znači. Od potresa 29. prosinca ne nosi pidžamu.
Spava odjeven u strahu od novog podrhtavanja koje bi moglo dokrajčiti objekte koje je načeo lanjski potres. Deseci naknadnih potresa, koji su uobičajeni nakon najjačeg udara, ulijevaju strah u kosti tamošnjem stanovništvu. Priroda je nepredvidiva pa svako drhtanje tla za njih je dodatno upozorenje i shvaćanje koliko su nemoćni u takvim nenadanim situacijama. Stijo se, uz sve to, mora brinuti da mu srce bude “napunjeno”. Priča nam kako je jednom nestalo i struje, što mu je bio dodatan stres. Naime, mehaničko srce radi na baterije koje se moraju puniti i jako su osjetljive na napon, pa uređaj za punjenje s dvije od ukupno četiri baterije drži kod susjede Zlate Betz (72). Upravo ona nas je i pozvala upozorivši na nemarnost općinskih vlasti jer nikako da stigne obećani kontejner. Od Stijine kuće do susjedine mora se proći nekih 200-tinjak metara uzbrdo, što je za Stiju, koji je fizički iscrpljen, pothvat ravan usponu na neki planinski vrh. Kako bi ga poštedjela dodatnih napora, supruga Mara svaki dan nosi od gospođe Betz napunjene baterije, a prazne potom donosi na punjenje.
Stiji je i golemi napor iz grijane kuhinje spustiti se vanjskim stepenicama do podruma, za koji vjeruje da je nešto sigurniji od stambenog dijela u slučaju potresa. Iako nismo stručnjaci, sam pogled na objekt ostavlja dojam da tu i ne treba neki jači potres, nego bi i “dalmatinska bura” učinila isto ono što je napravio vuk u priči o tri praščića. Otpuhao zidove.
Bračni par Mišković živi od 1700 kuna mirovine. Stijo ju je zaslužio radom u kutinskoj Petrokemiji.
BATERIJE PUNI SUSJEDA
Susjeda Betz nam je pokazala uređaj za punjenje koji se nalazi kod nje i putem prema Miškovićima rekla da ne može gledati kako ljudi žive u strahu. Dodaje kako su oni, koji su plaćeni da se skrbe o sumještanima, spori i pomalo nemarni. Tuđa nesreća i jad ih uglavnom previše i ne brinu. Doista, na kući koja je puna pukotina u koju se može ugurati ruka stoji crvena naljepnica koja više podsjeća na nečiju nemarnost.
‘UBRZAT ĆEMO STVAR’
Nazvali smo načelnika Općine Popovača, Josipa Miškovića, koji je 9. siječnja posjetio svojeg prezimenjaka (i bratića) koji nam je rekao: “Nismo sigurni tko treba osigurati kontejner, država ili općina, i stoga tapkamo na mjestu. Za izradu kontejnera potrebna je avansna uplata od 50-ak tisuća kuna i onda ga oni u roku od 10-ak dana isporuče”. Bio je to kratak i pomalo suzdržan odgovor općinskog čelnika. Na kraju je dodao kako će “ubrzati stvar”. Nije pojasnio na koji način će to učiniti i o kakvom se “ubrzanju” radi jer samozatajni bračni par čeka na milost i nemilost administracije. U ovom slučaju administracija je pokazala svu nebrigu i nezrelost za razliku od volontera koji bi sve to davno i bezbolno po Stiju i njegovu suprugu riješili. Do tada susjeda će i dalje “puniti” baterije njegova srca.