RUKOMETAŠI, VIDEO SMO SNIMILI S PUMPE!
Dobar dan i vama, dobili ste redatelja. - Čekajte, šalite se? - Ne, ozbiljno. Ja sam napravio scenarij, tko će gdje stajati, inače sam tajnik u klubu, Slaven Kadečka.
Pa nismo mogli dobiti idealnijeg sugovornika za ono što je odletjelo stotine kilometara dalje do naših rukometaša u Egiptu. Video podrške iz Rukometnoga kluba Petrinja, koji je morao biti, i bio je, najveća im motivacija za Katar i cijelo Svjetsko prvenstvo. - Nisam ni znao da je stiglo uopće do njih dok Zlatko Horvat nakon utakmice nije spomenuo. Ideja je došla kad su naši rukometaši nama poslali poruku podrške nakon potresa i htjeli smo im zahvaliti na ovaj način. Poslali smo video Savezu, povjereniku za natjecanja Anti Ančiću, s kojim smo bili u kontaktu. Djeci je bilo tako drago, uživali su, gledaju svaku utakmicu i velika im je čast da su, evo, dobili dio pažnje.
Ako je netko zaslužio nakon svega u zadnja tri tjedna - kaže Kadečka. Koliko je proteklo od ideje do realizacije?
MEDALJA KAO NAGRADA
- Jedan dan! Naš predsjednik Goran Pešut, trener Damir Nenadić i ja našli smo se, budući da su kafići zatvoreni, na benzinskoj postaji i usuglasili se. Našli smo i dečka za montažu i video da sve izgleda profesionalnije. Došli smo na naš rukometni stadion, sve generacije, od seniora do djece, one koja su još ostala u Pe
trinji. Ispalo je spontano - otkriva Kadečka. Jesu li vam se javili rukometaši? Primjerice, obećali dres, rekvizite ili, još bolje, medalju iz Egipta!
- Nije još nitko. Mi smo video snimili kad su igrali protiv Angole, dijelio se na društvenim mrežama, ali tek kad je Zlaja rekao i kad ste vi to objavili na 24sata, došlo je do centra pažnje. Samo i ovo što je Zlaja rekao puno znači, da su im se njihovi idoli obratili i primijetili nas. Mi smo skromni, sad smo ostali i bez naše dvorane, koja je neuporabljiva, i nemamo gdje trenirati.
Što je ona tužnija strana
ove priče...
IMALI SMO BAŠ SVE
- Rukomet će se i dalje igrati, ali kad i kako... Čekat ćemo bolje vremenske uvjete kako bismo mogli na našem vanjskom terenu. Crveni križ sad je zauzeo centar na Pigiku, gdje smo trenirali. Jednostavno, sad ne treniramo nigdje. HRS će nam izaći u susret da nam zamrzne status, a i drugi gradovi poput Kutine i Velike Gorice ponudili su nam da tamo igramo. Ma bitno je samo da počnemo raditi jer djeca moraju imati socijalne aktivnosti da ne bi došlo do depresije, moramo maknuti misli od ovoga što se događa - govori Slaven u dahu.
- Imali smo preko 115 igrača, sve posloženo, licencirane trenere, jako smo se trudili, napravili internetsku stranicu kakvu nema ni većina prvoligaša, a kamoli trećeligaša poput nas, počeli se samostalno financirati, stali na noge, imali projekt vrijedan milijun kuna iz europskih fondova i - potres...