NA DERBIJU DOMAĆIN PUŠTA HIMNU GOSTIJU
U gradovima koji do ekonomije drže više od Rijeke, i ostalih hrvatskih gradova koji danas nisu povod za tekst, tip koji je zaprijetio da će puste li još jednom pjesmu Vinka Coce “Kada umrem umotan u bilo” dići u zrak cijeli Radio Rijeka skupa s redakcijom koja se u njemu zatekne - završio bi u zatvoru.
U presudi bi mu obračunali i govor mržnje, i zločin iz mržnje, i što sve ne, ali ključni razlog zašto bi ga ćorkirali je - ekonomija. Biznis ne trpi nazadnost. Zbog jednog ili tri dana u godini zauvijek otjerati iz grada tko zna koliko ljudi koji bi potrošili tko zna koliko valute. Danska - Hrvatska u Kopenhagenu sam gledao na tribini danskih navijača. S hrvatskom kapom. Zabranjeno je sjediti na stepenicama, ali redari su skužili da ne pravim probleme i pustili me. Jedina neugodnost koju sam, jedini Hrvat među njima, doživio, slaveći golove su skakali, a kako su svi pili, pivo je po njima i meni padalo kao kiša. Poslije smo otišli na cugu. Što god tko mislio, uključivost, poštovanje, taj tip fair playa jedan je od razloga zašto je Danska to što jest, a mi smo to što jesmo.
Ali ne zbog biznisa, ima važnijih razloga zašto se Hajdukovu navijačku pjesmu na bilo kojem riječkom radiju treba slobodno, bez straha, pustiti bilo koji dan, a naročito na dan derbija s Hajdukom. To je toliko poželjno da bi, malo karikiram, emitiranje “Kada umrem umotan u bilo” na dan utakmice Rijeka - Hajduk u Rijeci ili Dinamo - Hajduk u Zagrebu trebalo nametnuti propisima saveza kao državnu himnu prije košarkaških utakmica. Svaki bi grad trebao učiniti sve što je u njegovoj moći da se gosti osjećaju dobrodošlima. Snaga, moral, etika, sve su vrline prvenstveno obaveza jačega. Stvar pukih brojeva, domaćin je jači. I, da se sad ne vraćamo u rat i sramotu da se nakon svega građanin Hrvatske bilo gdje u Hrvatskoj sigurnim ne osjeća zbog građana Hrvatske, ljudi moji, zar korona i logor otvorenog tipa u kojemu smo svi zatočeni nije dovoljan razlog za ljubav, zajedništvo, toleranciju, solidarnost i druge vrline?