POGLED ZLA
INZISTIRALA JE DA JOJ VRATE KĆER KAKO BI JE BRUTALNO ZATUKLA
Srijeda ujutro, 31. ožujka. Dok život teče uobičajeno, s pripremama za blagdane, malena Nikoll u roditeljskom domu dobiva ubojite batine. To je hrvatska stvarnost. To nije prvi put da djeca plaćaju životom propuste sustava. Nikoll je posljednja žrtva, zbog koje se na noge digla cijela Hrvatska. I što nam daje nadu da će se zakoni napokon promijeniti, da će, nakon što se njezin život ugasio, stvari biti drukčije. Na to čekamo puna tri desetljeća. Jer da je sustav odradio sve kako treba, Nikoll bi i danas bila živa. Roditelja koji ne zaslužuju svoju djecu uvijek će biti, no sustav ih mora napokon početi na vrijeme prepoznavati i, što je najvažnije, djelovati te donositi brze i efikasne odluke s ciljem da se djecu zaštiti. Majka male Nikoll ima samo 24 godine, otac tri više. Registriran je kao obiteljski nasilnik, zlostavljač svoje partnerice i vlastitih roditelja, a uza sve to, što je bilo poznato i Centru za socijalnu skrb Nova Gradiška, ima problema s alkoholom te desetke kaznenih prijava za krađe i nasilje. Vrlo brzo nakon što se Nikoll rodila, kao treće dijete u toj disfunkcionalnoj obitelji, majka je Centru prijavila da je partner zlostavlja i zatražila zaštitu u sigurnoj
kući. Dobila ju je, no nakon samo četiri dana samoinicijativno je otišla s djecom iz sigurne kuće i vratila se zlostavljaču. Tri mjeseca kasnije bježi od njega svojim roditeljima, no Nikoll joj je već tad smetnja i višak, traži od partnera da on preuzme skrb o njoj. Otac to odbija, pa roditelji u Centru izjavljuju da se ne mogu i ne žele brinuti o djetetu. I to je vjerojatno najbolje što se djevojčici dogodilo u njezinu kratkom životu, jer su je ubrzo zbrinuli u toplinu doma udomiteljske obitelji. K njima je došla velika tek poput štruce kruha, u dobi od tri mjeseca. Uz nju je stigla jedna pelena i litra pomuzenoga kravljeg mlijeka.
No dani i mjeseci koji su uslijedili bili su za curicu čista sreća i ljubav. Postala je mezimica i anđeo svojih udomitelja, ljubimica cijelog sela, zdravo i veselo dijete koje su svi obožavali i koje je imalo maksimalnu šansu izrasti u kvalitetnu mladu ženu. Udomitelje je zvala mamom i tatom, jer druge roditelje nije ni poznavala. Oni biološki jedva da su za nju pitali, možda bi nazvali jedanput mjesečno. Ni rođendan joj se ne bi sjetili čestitati. A onda su, tko zna zašto, odlučili zatražiti od Centra da im vrati dijete. To je bio trenutak koji je odredio svu buduću tragediju.
Otac u Centru ističe da im je dva puta oduzeto pravo na stanovanje s djetetom i poziva se na činjenicu da ta mjera istječe za nekoliko dana. Priča priče da se situacija u obitelji popravila, da više nije u sukobima sa suprugom, da skrbi o djeci. Majka djevojčice, koju dva mjeseca dijeli od porođaja s četvrtim djetetom, potvrđuje ono što njezin suprug govori, kaže da će roditi u prosincu i da malu Nikoll žele natrag. Obećava da će dobro skrbiti o svoj djeci. I tu Centar čini kobnu pogrešku. Odobrava zahtjev roditelja. Zašto - to nikome nije jasno. Jer nije riječ o jednoj osobi nego iza odluke o povratku djevojčice u biološku obitelj stoji cijeli stručni tim. Iako, sad kad imaju na savjesti život jednog djeteta, ta se stručnost s pravom dovodi u pitanje. Nikoll se vraća u roditeljski dom, no stvari ne teku glatko.
SAMO JEDAN KONTAKT
Dijete je prestrašeno, plače, užasnuto je činjenicom da se mora odvojiti od udomitelja, a biološke roditelje ne poznaje i boji ih se. Jer iz perspektive tog malenog bića, nju su na silu odvajali od ljudi koje je ona vidjela kao jedinu mamu i tatu. Udomitelji se teška srca opraštaju od djevojčice, no poštuju zakon, slijede pravila državnog mehanizma. Od listopada prošle godine, kad je Nikoll vraćena roditeljima, udomitelji su samo jednom uspjeli s njom stupiti u kontakt, videopozivom. Uočili su da je tužna, potištena, zatvorena. Uočili su da na ekranu vide posve drukčije dijete od onoga koje je veselo trčkaralo po njihovu dvorištu. Nekoliko puta su željeli, kažu, doći curici u posjet. No njezina majka uvijek je nalazila izgovore da ih spriječi. Djelatnici Centra dolaze u nadzor, a voditeljica nadzora u svom izvješću piše da je bilo turbulentnih razdoblja u partnerskim odnosima roditelja, pogotovo zbog alkoholiziranih stanja oca, ali da postoje određeni pomaci u njihovim stavovima i postupcima. Piše i kako je majka djece shvatila da ne smije napuštati partnera kada dođe do trzavica nego se mora suočiti s problemima. U studenom se nadzor ponavlja i socijalna radnica primjećuje da dijete ima svrab. No sve ostaje na tome da upozorava majku na tu činjenicu, govoreći joj da mora malenu odvesti liječniku. Već tad je baka, majka oca djevojčice, upozoravala socijalnu radnicu da je Nikoll nesretna i nezadovoljna te da pati za udomiteljima. No ta upozorenja, očito, nisu Centru značila ništa. U prosincu socijalna radnica u nadzoru zatječe dijete kako leži na krevetu i preplašeno je.
BAKA JE UPOZORAVALA
Otac tad priznaje da je malena drukčija, ne igra se s braćom i sestrama te slabo govori. U istom nadzoru socijalna radnica primjećuje na licu djeteta ogrebotinu i masnicu, a majka tvrdi da su je ozlijedila druga djeca. Socijalna radnica traži od majke da skine dijete te piše nakon toga u izvješću da na ostatku tijela nije primijetila modrice. Dva mjeseca kasnije socijalna radnica u prostoriji u kojoj dijete spava zatječe susjedu kako puši, a u ožujku baka ponovno upozorava, kaže da je majka agresivna prema malenoj. Samo dan prije kobnog premlaćivanja, 30. ožujka, majka je dovela dijete psihologu u Centar. Dijete je tad povratilo, a psihologinja je uočila da dijete ima neuobičajene reakcije za njezinu dob. No Nikoll se i tog dana vratila kući, da ondje provede svoju posljednju noć. Sljedećeg jutra, pretučenu i bez svijesti, u novogradišku bolnicu donijela ju je majka.