24sata

U UREĐENIM ZEMLJAMA SE NE ŽIVI S RODITELJIM­A DO 45.

- ANAMARIJA BURAZER

Što znači biti prosječan građanin Hrvatske? Znači da ste rođeni u zemlji s nejednakom prilikom, da ćete vjerojatno do barem 45. živjeti s roditeljim­a, da će vas odgajati u iluziji kako se bez fakulteta nećete moći zaposliti, da nećete dobro proći ako vrlo rano ne shvatite kako bez prave stranačke iskaznice imate zatvorena gotovo sva vrata, pod uvjetom da niste rođeni u imućnoj obitelji, da što god radili, morate Boga moliti da vas sreća ne zaobiđe jer bez nje malo vam znače trud, rad, poštenje i sve ono čemu vas uče ili bi trebali učiti dok odrastate. Ovdje se djeca rađaju s talogom društvenog smeća, što osvijeste prekasno. Ulaze u društvo koje je uređeno da bude neuređeno, kultivira se odnos “ruka ruku mije” pa se sve pakira pod krilo zakona i zakonitost­i. U Hrvatskoj nema uspješnih poduzetnik­a koji rade baš sve po zakonu. Nitko neće javno reći da ne fakturira baš sve što radi niti će priznati da ljude zapošljava na minimalac pa im ostatak plaća u kešu, da, recimo, u bočice skupih šampona toči jeftinije proizvode, da, gdje god se može, malo stavi sa strane, a čovjek bi morao biti potpuno lud da prizna kako se domogao unosnog projekta na ručku obećavajuć­i 10, 20, 30 posto dobiti, ili guranjem kuverte pod stol, ili darujući markiranu odjeću, satove, prepisujuć­i stanove... Uglavnom, razumijemo se. Oni koji ne daju mašti na volji kako da zarade, bit će bivši poduzetnic­i. Na to ih naprosto tjera famozni hrvatski sustav, u kojem rade oni koji imaju pravu stranačku iskaznicu, oni koje su roditelji mogli pogurati na fakultete, poslije kojih će im imati tko dati posao bez obzira na to jesu li najbolji ili barem prosječni kandidati, kojima će netko kupiti ili darovati stan za 18. rođendan, koji će ljetovati po tri mjeseca i brinuti se samo koliki će im džeparac sjesti u markirane novčanike. Svega toga ima u svim zemljama svijeta, no problem je što je ovo postala hrvatska tradicija a ne iznimka. Djeca koja se rode u nesređenim obiteljima, u kojima roditelji nisu dorasli imati djecu, pa svoje frustracij­e liječe opijatima i nezamisliv­im oblicima zlostavlja­nja, i još su te nesreće da se rode u Hrvatskoj, postanu dio statistike od barem 4000 djece koja danas živi u domovima, kod udomitelja ili za njih nigdje nema mjesta, pa ostaju kod zlostavlja­ča. Tako ne treba biti. Za takvu Hrvatsku nije se sigurno borio niti jedan branitelj niti bi takvu zemlju itko priželjkiv­ao. No ima nade. Ako ti mladi ljudi uspiju na vrijeme osvijestit­i u kakvom društvu odrastaju, ako istinski odluče da žele mijenjati stvari, oni to mogu i učiniti. Svi koji im pričaju što treba već su prestari za mijenjanje svijeta i Hrvatske.

 ??  ??

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia