‘DRŽAVI NE VJERUJEM DA U NOĆNU MORU I NAZAD SAM JA ŽIV’

Sve ja razumijem, ali pusti ti to, odvraća čovjek nepovjerljivo dok se naslanja na oguljenu ogradu.

U Majskom Trtniku smo, na brežuljku iznad ceste. Tu je imanje Milana Micića, a mi ga, evo već deset minuta, neuspješno nagovaramo da koristi struju za grijanje. Tvrdoglav je Milan kao jarac, ne da se uvjeriti. Utuvio si je u glavu da će mu država naplatiti korištenje električne energije, iako su i iz HEP-a i Vlade rekli da će Banijcima otpisati troškove za struju i grijanje za ova prva tri mjeseca.

UNIŠTENA KUĆA

- Državi ne vjerujem da sam ja živ - rekao je ranije volonterima. Milan je ponosan i prgav, dosad se očito više puta razočarao, a ako ga nastavimo uvjeravati, još će nas i otjerati s imanja. A trebate mu vidjeti zemlju. Proljeće je podivljalo, rastjeralo je zimu, kišu i mutnu bljuzgavicu. Stabla se šire na sve strane, pjevice se dozivaju preko krošnji, a ležerno pseto se raširilo ispred svoje kućice i upija pulsirajuće sunce. Arkadijski prizor u potpunom je kontrastu s Milanovom devastiranom kućom i sterilno bijelim kontejnerom kojeg su mu parkirali na rubu brežuljka.

- Dobro, Milane, a smijemo li ući - pitamo ga pred ogradom. - Ma smijete, smijete. Ljudi smo, evo čekajte - odvraća gospodin Micić, visoki i uspravni muškarac. I držanje mu, iako je ostao bez svega, nagoviješta tvrdoglavost i ponos. Vodi nas po imanju, na kojem živi sa sestrom. Nikad se nije ženio, ni ona se nije udavala. Upire prstom u kontejner i vanjsku jedinicu klima-uređaja, predmeta prijepora oko struje. - To je to. Dali su mi ga ljudi iz Dubrovnika, svaka im čast. A tu je i onaj vrag za upaliti, ona klima. I ona je na struju, bojler za vodu ugrijati isto. Skupa je, a počnem li je paliti... Tko zna što će biti - nervira se Milan. Opet pokušavamo, nagovaramo ga, još je bio ožujak, još potpada pod otpis.

STRAH I NEPOVJERENJE

- Za sada kažu da neće, dobio sam i rješenje. Ali što će biti poslije? Ajde, molim te, ne vjerujem ja tome ničemu - ne da se Micić. Dobro, u redu. A ovo vam je kuća? Tu ste živjeli, pitamo ga da skrenemo razgovor.

- Jest, evo je. Ne može se živjeti u njoj, crvena naljepnica. Puknuo vijenac, otkrivena je na tri mjesta, sva je popucala - kazuje Milan i uvodi nas u uništeni dom. Zidovi, fasada, štokovi, sve je puklo. Hoda on ponosno i uspravno po njoj, kao da hoda po neuništivoj novogradnji. Priča gdje je spavao, što je radio. Nagovaramo ga da izađemo, na prvi pogled je očito da nije sigurno. Pitamo ga od čega živi. - Imam 800 kuna mirovine na 16 i nešto godina staža. Obolio sam, imam visok šećer, kosti me bole... Ma nije to ni punih 800 kuna, ali ja to tako zaokružim - odvraća dok žmiri na suncu. “Pa je li vam to dovoljno?”, zanima nas.

- A mora biti. Boriš se, platiš što imaš. A imam i tu nekoliko ovaca, imam i janje. kaže dok pokazuje na ograđeni tor kraj prepukle kuće. U njemu se na okupu drži nekoliko kovrčavih životinja. Preplašeno gledaju u nas. Milan odvrće žicu, otvara drvena vrata i pušta nas unutra. - Uđite, ali nećete moći doći do njih. Boje se. Ne vjeruju - objašnjava Milan. I zaista, pobjegle su čim smo ušli. Boje se i ne vjeruju. Kao ni Milan.