MLADI I JAKI GUBE BITKU S COVIDOM
Ušli smo na intenzivni odjel KB-a Dubrava. Za dah se bore pacijenti koji do zaraze nisu imali oboljenja. Na aparatima je i djevojka u dvadesetima s Downovim sindromom
S KORONOM NIKAD NE ZNAŠ, JEDAN DAN SI STABILNO, DRUGI DAN SE BORIŠ ZA ŽIVOT, A TREĆI TE NEMA, SVJEDOČI OSOBLJE COVID BOLNICE DUBRAVA
Na odjel intenzivne njege zagrebačkoga KB-a Dubrava, najveće Covid bolnice u Hrvatskoj, dolaze sve mlađi pacijenti, a neki od njih se nikad više ne vrate kući.
Tišina je ovdje najglasnija. U pozadini se čuje tek žamor ljudi u “svemirskim” odijelima i zvuk bolničkih aparata koji pacijente na intenzivnom odjelu KB-a Dubrava održavaju na životu. Svaki dan je tu neizvjestan, a svijetloplava bolnička soba postala je tiho ratište na kojem se dobivaju i gube bitke protiv nevidljivog neprijatelja koji razara sve pred sobom.
S Covidom nikad ne znaš, jedan dan si dobro, drugi dan se već boriš za život. Treći dan više te nema. Mnogi pacijenti koji su došli na ovaj odjel više se nikad nisu vratili kući. Liječnici nam pričaju da su tijekom zime, kad je bio najveći val, imali i po dvadesetak smrti na dan. Najteži period. Nekad su uglavnom stariji ljudi punili bolničke kapacitete, no zlokobni virus s vremenom je napredovao, a sad sve više mladih ljudi leži prikovano za krevet i aparate koji život znače. Čak ljudi koji su cijeli život bili zdravi gube bitke. Ovdje nema pravila i nema milosti. Nekad su kroz KB Dubrava na dan znale proći tisuće ljudi. Hodnici su bili krcati pacijentima, posjetiteljima, liječnicima, medicinskim osobljem... No sad je glavni ulaz najveće Covid bolnice gotovo poluprazan. Mnogo se toga promijenilo. Danas pustim hodnicima marširaju ljudi u zaštitnim odijelima ili ljudi u bijelim kutama pod maskama. Gotovo je nemoguće više raspoznati tko je tko. Trgovine u bolnici, iako prazne, još rade, no samo za medicinsko osoblje.
DVADESET SMRTI U DANU
Posjetiteljima u ovoj zaraznoj bolnici nije mjesto, dopušta im se jedino ulazak do hodnika. U tom ogromnom bolničkom hodniku u oko upadaju crne vreće za smeće, poslagane tik do izlaza. Na vrećama stoje papirići s ispisanim imenom i prezimenom. Oko vreća sjedile su medicinske sestre i vodile nekakvu evidenciju. Poslije smo saznali da jedino tu članovi obitelji mogu pokupiti stvari pokojnika, ono posljednje što im je ostalo od brata, sestre, majke ili oca koji su samo prije nekoliko sati izgubili bitku s Covid-19. KB Dubrava raspolaže s ukupno 436 kreveta, od toga je gotovo stalno popunjeno više od 360. Naša sugovornica, pročelnica Zavoda za hitnu i intenzivnu medicinu, Tatjana Kereš, priča nam da je na respiratoru trenutno 47 bolesnika.
Tatjana na intenzivnoj njezi radi već 22 godine. Nagledala se svega i svačega u dugogodišnjem bavljenju tim poslom, no nikad nije ni sanjala da će u jednom danu morati nazvati desetak obitelji kako bi im priopćila da je njihov član obitelji, nažalost, izgubio bitku za život.
- Kad vam umre desetak pacijenata u jednom danu, teško je. Koliko god vi bili profesionalni, na kraju ste samo čovjek. Morate osjetiti emocije jer svi ti pacijenti su nečiji roditelji, djedovi, bake, pa i djeca. Najteži je onaj trenutak u kojem trebate nazvati obitelj kako biste im javili da je netko od njihovih najmilijih preminuo. Vrlo je emotivno jer većina njih svoje članove obitelji posljednji put vidi prije odlaska u bolnicu, kad ni ne slute da se iz nje više neće vratiti. Nažalost, i smrt nam je ovdje dio posla - priča nam naša sugovornica pa dodaje:
OVDJE VLADA ‘VOJNI REŽIM’
- Najteže je kad se danima borite da pacijent preživi, i kad mislite da su stvari konačno krenule na bolje. No u jednom trenutku stanje se toliko pogorša da se jednostavno više ništa ne može učiniti kako biste mu spasili život - priča nam tužnim glasom.
Vodeći nas “iza kulisa” bolnice dugim i mračnim hodnicima, priča nam kakva je trenutna situacija na njenom odjelu.
Na dan kroz Hitan prijem KB-a Dubrava prođe oko 70 ljudi, a više od polovice njih mora biti hospitalizirano. Zastrašujuće je što im dolazi sve više mladih ljudi, od 20 do 60 godina, s izuzetno teškom kliničkom slikom. A još strašnije je što su ti ljudi, prije nego što su se zarazili virusom, bili potpuno zdravi.
No godina dana borbe donijela je nova iskustva i znanja u borbi protiv Covid-19, liječnici i medicinsko osoblje ovdje su toliko uigrani i organizirani da njihov sustav rada pomalo nalikuje i na vojni režim u kojem svatko točno zna u kojem trenutku što radi. Na putu do intenzivnog odjela morali smo proći i tetu Anu. Ana je Slavonka, medicinska sestra koja je godinama radila na Odjelu gastroenterologije, a danas je “šefica” prostora za presvlačenje. Ona vodi evidenciju, brine se za zaštitnu opremu i zapravo za sve što medicinskom osoblju treba za ulazak u sobe u kojima leže najteži bolesnici. Ostalo joj je još nekoliko godina do mirovine, priča nam dok nam donosi zaštitno odijelo te usputno dobacuje kako se trebamo odjenuti da virus ne bi prodro ispod. Njen vedar duh u ovako tmurnim vremenima i njenim kolegama znači mnogo.
- Ma meni tri korone ne bi mogle ništa, ja sam odrasla na slanini i kulenovoj seki, domaćoj hrani... To vam je razlog zbog kojeg se i u ovim godinama ovako dobro žim. Pa
sam drovdje brža od onih koji su upola mlađi od mene - našalila se
Ana.
Zna ona vrlo dobro da humor vrlo pozitivno utječe na njezine kolege i pacijente, posebno u ovako teškim situacijama. Ipak su desetljeća iskustva iza nje. - Ne smijemo izgubiti tu pozitivnost u životu, to nas drži - rekla je.
KRAJ IZLAZA SE STVORILA HRPA VREĆA. U NJIMA SU STVARI POKOJNIKA PO KOJE DOLAZE OBITELJI
Niti jedan radni dan posljednjih mjeseci ne prolazi im bez trauma
Napuštamo Anu i krećemo prema odjelu za intenzivnu njegu. Zvuk aparata i respiratora postaje sve intenzivniji, a žamor medicinskog osoblja para spokojnu tišinu koja prevladava u sobi u kojoj leži desetak najtežih bolesnika. Na prvi pogled, sve mladi ljudi. Ispred nas je u krevetu ležala djevojka, možda ima dvadesetak godina, s Downovim sindromom. Iz njenih usta virile su cjevčice, na njenom tijelu mnoštvo žica spojenih s uređajima koji je održavaju na životu. Spavala je, potpuno nesvjesna okoline oko sebe. Tko zna koliko je tu već dugo. Pored nje žena od 40-ak godina u polusvjesnom stanju. Samo nas je pogledala, njeno lice izgledalo je umorno, a njen pogled bio je potpuno odsutan. Prizor koji nas je dočekao bio je izuzetno težak. Svi teški bolesnici koji leže na intenzivnoj najčešće ne znaju gdje su, a neki se ni ne sjećaju perioda u kojem su boravili na intenzivnoj njezi.
PRESTANU DISATI U TRENU
- Kad je bolesnik na respiratoru, on je relaksiran, najčešće ne bude svjestan svoje okoline jer ga moramo uspavati kako bi lakše podnio mehaničku ventilaciju. Pacijentu tad stavljamo cijevi u dušnik, što zna biti izuzetno bolno za njega, kao i sam period u kojem je na respiratoru - rekla nam je Tatjana. Neki pacijenti u takvom stanju znaju provesti više od mjesec dana. Liječnici nemaju izbora, samo žele učiniti sve kako bi se spasio svaki život. Dok smo razgovarali s Tatjanom, liječnici i medicinske sestre s odjela u jednom trenutku potrčali su do kreveta jedne pacijentice. Morali smo se udaljiti kako ne bismo stvorili nepotrebnu gužvu. Nešto nije bilo u redu s kisikom. Nije mogla disati. Vadili su joj cijevi iz usta i stavljali nove. Dio osoblja fokusirao se na pacijenticu, a dio njih na aparaturu. Sve su radili mirno i staloženo, ali nevjerojatnom brzinom. Ne smije se dogoditi da pacijentica bude bez kisika, a u ovakvim situacijama sekunde mnogo znače. Nakon minute sve se vratilo u normalu. Žena je ponovno disala.
ONI SU IM JEDINA PODRŠKA
- Spašavanje života u medicini je proces koji traje. Nekog ćete morati oživljavati i tako spasiti, a nekog spašavate samim postupkom liječenja. Jedan pacijent će mi uvijek ostati u pamćenju. On je vrlo dugo bio ovdje u bolnici i dugo je bio na respiratoru. Težak slučaj. No uspio je pobijediti Covid. Njegova obitelj nam je u znak zahvale napravila tortu, što nas je sve oduševilo, no najviše nas je ganulo kad smo vidjeli da je, nekoliko mjeseci nakon što je izašao iz bolnice, opet krenuo trčati po Maksimiru. Čovjek koji je proveo toliko vremena na respiratoru... On je dan danas dobro i to je nama najveća nagrada. Koliko god nekad bude teško, kad su ovakve situacije, to nas zaista ispuni priznala nam je Tatjana. Prošlo je više od godinu dana otkad se KB Dubrava reorganizirala u najveću zaraznu bolnicu u Hrvatskoj, u kojoj se liječe pacijenti s najtežom kliničkom slikom. Neki, nažalost, odande nikad ni ne izađu. A neki uspiju dobiti najveću bitku svog života. Zadaća medicinskog osoblja u ratu protiv bolesti Covid-19 nije samo spašavanje života, oni su pacijentima jedini bliski kontakt koji imaju tjednima i mjesecima, a ponekad i jedina podrška.
JEDNOG SMO PACIJENTA SPASILI. DUGO JE BIO NA RESPIRATORU, ALI NIJE SE DAO. TRČI MAKSIMIROM
osoblju je obitelj muškarca u znak zahvalnosti poslala tortu, što ih je ganulo
MLADA DJEVOJKA S DOWNOVIM SINDROMOM LEŽI BEZ SVIJESTI, PRIKLJUČENA NA UREĐAJE
prizori koji slamaju srce svakodnevica su hrabrog osoblja KB-a Dubrava