I GORAN JE SAD TENISKI BESMRTNIK
‘Prvi put mogu reći da sam ponosan na sebe i na svakoga Gorana ovoga svijeta. Ali samo ja ulazim u Kuću slavnih. To sam zaslužio’
Uh, nema nikakvog pritiska. Bit će to kao zadnji gem protiv Patricka Raftera, ha, ha, izustio je Goran Ivanišević (49) prve riječi prilikom ulaska u tenisku Kuću slavnih i u svom stilu nasmijao sve prisutne.
S godinu dana odmaka i on je dočekao dan kad je ušao među teniske besmrtnike. U Newportu na Rhode Islandu hrvatska legenda primljena je u Hall of Fame, zajedno sa Španjolkom Conchitom Martínez (49), pa je ukupna brojka narasla na 262. S Goranom kao prvim Hrvatom. Na ponos svih. Dobio je i poseban sako i zasluženu zlatnu medalju, a u tenisku besmrtnost uvela ga je još jedna teniska veličina, Amerikanac John McEnroe (62).
- Ovo je jedini dečko u tenisu koji je luđi od mene - najavio je Gorana McEnroe, dok mu nije stigla kontra.
- Hvala ti, Johne, za tako lijepe riječi. Ne mislim da sam luđi od tebe, ali blizu sam. Jako blizu. Ali volim te, volim tvoj tenis. Ti si razlog zašto sam ga počeo igrati i uživao sam pobjeđujući te puno puta. Ti si moj idol - uzvratio mu je Goran prije nego što se počeo zahvaljivati svima, za početak začetnicama ženskog profesionalnog tenisa.
- Originalna devetko ili originalne velikanke, hvala vam što ste promijenili povijest tenisa. Hvala vam što ste bile čudesne, hrabre i čast mi je stajati pred vama ovdje. Potom je krenuo onaj emotivni dio govora... - Prije 42 godine počeo sam ovo putovanje u malom gradu Splitu u Hrvatskoj. Sad, 42 godine kasnije, završava u Newportu. Bilo je dobrih i loših vremena, uspona i padova. Hvala i mojim trenerima koji su mi pomogli postati igrač kakav sam danas. Laci Kačer, Mek Ercegović, Zoran Ilić, Niki Pilić, Boško Čavka, Balaš Taroci, Mario Tudor, Vedran Martić i, najvažniji za mene, Bob Brett, koji više nije s nama, ali ponosan je na mene negdje gore. Hvala ti, Bobe. Hvala i mojim protivnicima iako su mi neki od njih umalo uništili život, ha, ha.
Također, moji prijatelji koji su vjerovali u mene kad je bilo nemoguće vjerovati u mene. Kad sam tonuo, prijatelji su me podizali i uvijek imali lijepe riječi.
A tek moji navijači. Ha, nije bilo lako biti moj navijač. Bilo je frustrirajuće, tužno. Vjerojatno su se mnogi i razveli zbog mene. Ali sigurno je bilo zabavno biti moj navijač, nastavljao je Goran zastavši kod dvije najvažnije osobe u svom životu i karijeri. - Moji mama i tata. Dvoje ljudi koji su žrtvovali zdravlje, karijere, vrijeme. Dali mi bezuvjetnu ljubav kako bih uspio. Majko, oče, nema dovoljno riječi hvale, nema dovoljno riječi koje bih mogao izreći ili učiniti za sve što ste učinili za mene. Kad bih ponovno morao ići na ovo putovanje, ponovno bih izabrao vas za mamu i tatu, da opet prolazimo sve zajedno. Volim vas i hvala vam na svemu. A mojih troje djece: Oliver, Emanuel i Amber. Oliver je premali, ne zna tko mu je tata, ali voli tatu. Emanuel i Amber su, mislim, dovoljno veliki i ponosni na ono što im je otac postigao.
HVALA GRADU I DRŽAVI
Moja supruga Nives, pak, bila je tek mala djevojčica kad sam ja postajao dobar, nije imala pojma ni o meni ni o tenisu, a sad stoji tu ponosna i predivna. Nije Goran zaboravio ni svoje suigrače iz reprezentacija. - Privilegiran sam što sam igrao za dvije zemlje. Počeo sam s Jugoslavijom, poslije toga bila je Hrvatska. Imenovat ću dvojicu ljudi iz jugoslavenske momčadi, Bobu Živojinovića i kapetana Radmila Armenulića, koji su mi puno pomogli. I hrvatska momčad: kapetani Željko Franulović, Niki Pilić, Goran Prpić, Bruno Orešar, Ivan Ljubičić, Mario Ančić, Saša Hiršzon, Igor Šarić, Ivo Karlović. Igrao sam sa svima njima. Smijali smo se zajedno i osvojili smo Davis Cup 2005. No ni taj naslov, ni svi ATP naslovi, ni olimpijske bronce ne mogu se, pak, mjeriti s onim što je prije 20 godina napravio u All England Clubu, razlogu zbog kojeg je i doživio subotnju čast. - Ne znam jesu li u Wimbledomu napravili dobar posao i žale li zbog pozivnice koju su mi dali, ha, ha. Da nisu, ne bih sad ovdje stajao. Bila je to, mislim, dobra odluka - nasmijao se pa zahvalio “jednom gradu i jednoj državi”.
SAN SE OSTVARIO
- Mojem rodnom gradu Splitu. Gradu koji je dao toliko čudesnih ljudi, čudesnih sportaša. Gradu koji mi je dao najljepše i najsigurnije djetinjstvo zbog kojeg sam postao tenisač kakav sam danas, kakav sam bio nekad. Sve iz toga grada ponio sam u karijeru i postao čovjek kakav sam danas.
Suze su mu polako već navirale na oči...
- I mojoj zemlji. Znate da smo
mala zemlja s velikim srcem. Nikad ne prestajemo vjerovati. Imao sam puno uspona i padova i nikad nisam prestao vjerovati. Tako da prvi put u životu mogu reći da sam ponosan na sebe. I za tri Gorana, pet Gorana, za svakog Gorana ovoga svijeta: vi ste me, momci, učinili ponosnim. Učinili smo to na drugačiji, teži način, ali učinili smo to na svoj način. Ali samo ja ulazim u Kuću slavnih. Tako da, dečki, možete me posjetiti, ali ja sam unutra. Ja sam to zaslužio. Ovo je kraj. San se ostvario - završio je Goran uz ovacije teniskih legendi.
U čijem društvu od subote i on stanuje u Newportu...