AĐARONA, NJEMSTVA I NEPISANOG ZAKONA DA ŽENI NEMA MJESTA U JAVNOM RADU
režimske novine. To je odbila, pišući umjesto toga u opozicijskim novinama, u kojima je pod pseudonimom objavila politički članak koji je izazvao veliku buru u mađarskom saboru. Muž joj prijeti ponovnim zatvaranjem u umobolnicu pa ona bježi u Hrvatsku. Isprva se skrivala kod rođaka u Sremskoj Mitrovici, a kad su saznali da piše političke članke, izbacili su je iz kuće i morala je krenuti putem koji je sanjala - prema Zagrebu i redakciji tad najpoznatijeg narodnjačkog lista Obzor. U međuvremenu je muž raspisao potjernicu, pa je prije nego što je pokucala na vrata redakcije uhićena i strpana na psihijatriju u tadašnjoj Zagrebačkoj bolnici u Gajevoj ulici. Ipak, liječnici nisu podlegli pritisku i nakon kratkog promatranja pustili su je kao potpuno zdravu osobu.
U REDAKCIJI JOJ SE SMIJALI
2
Tad je odlučila raskinuti brak, no na sudu je doživjela još jedan veliki poraz. Nakon što je vlastita majka svjedočila protiv nje, sud joj je odbio dodijeliti pravo na alimentaciju i pravo da joj suprug vrati njezinu osobnu imovinu. Nakon toga u potpunosti prekida veze s roditeljima. Bilo je to vrijeme kad žene nisu imale pristup društvenom i političkom životu pa je već i samo kucanje na vrata redakcije Obzora izazvalo podsmijeh. - Krasno je to. Dolazite u redakciju jednog lista i velite: Želim pisati u novinama. A molim vas: Tko ste vi? - navalio je na nju čovjek za kojeg će u svojim kasnijim zapisima reći da joj je
3
bio najveći kamen spoticanja u novinarstvu. Šime Mazzura, tadašnji glavni direktor Dioničke tiskare, koja je izdavala Obzor, nije vjerovao da je ona autorica članka oko kojeg se uzburkao mađarski sabor te su ga prenijeli i hrvatski listovi. U redakciju Obzora ušla je tek uz preporuke biskupa Jurja Strossmayera, glavnog financijera lista i tiskare. Prepoznao je ono što će ona sama godinama kasnije opisati u svojoj biografiji: “Moja borba bila je usmjerena na tri fronte, i to: protiv Mađarona i mađaronske politike, drugo, protiv njemstva i treće, protiv postojećeg društvenog nepisanog zakona da ženi nema mjesta u javnom radu”.
U Obzor je ušla kao korektor i referent, uz mogućnost da tekstove objavljuje isključivo anonimno, pod pseudonimom. Štoviše, Mazzura ju je smjestio i u posebnu sobu kako drugi ne bi vidjeli da u redakciji sjedi i “jedna suknja”. U više navrata htio ju je i izbaciti iz redakcije, no Strossmayer bi ga ucijenio financijama. S druge strane, Zagorka je svojom željom i lakoćom pisanja pomalo osvajala sve više prostora u listu. Mazzura joj se prvi put “poklonio” tek nakon što je u vrijeme velikih demonstracija protiv vlasti bana Héderváryja 1903., kad je redakcija ostala bez muških urednika, ona preuzela uređivanje lista. Mazzura je svaki dan dolazio u redakciju te joj pomagao oko odabira tekstova i uređivanja, a nakon okončanja demonstracija pozvao ju je na večeru, na kojoj ju je javno pohvalio. U jednom trenutku redakcija ju je čak htjela službeno upisati kao odgovornu urednicu, ali je državni odvjetnik to rezolutno odbio jer da je “ženama mjesto kod kuće, a ne u politici”.
LJUDI POČELI UČITI HRVATSKI
Simpatije Mazzura prema Zagorki nisu trajale dugo. Već nakon odlaska Héderváryja u Mađarsku i slabljenja cenzure u Hrvatskoj, opet joj je dao otkaz. Da se drugi novinari nisu založili za nju, tad bi ostala bez posla. Općenito, muškarci je često vrlo brutalno vrijeđaju i ponižavaju, omalovažavajući njezin rad, vjerojatno i zato što svojim
BILA JAČA OD SVIH NEDAĆA 1) U Zagreb je stigla nakon što je pobjegla od muža 2) Oleander terasa Hotela Esplanade bila joj je najdraža 3) Kad je proglašena NDH, zabranjeno joj je da piše 4) Do kraja rata živjela je teško
4
pisanjem iskazuje nevjerojatnu hrabrost i spremnost da izaziva. Jedan od onih koji su joj udijelili najviše uvreda bio je Otto Kraus, njemački novinar Agramer Zeitunga, kojega je smetala njezina borba protiv germanizacije. U to se vrijeme u otmjenim zagrebačkim salonima još govorilo gotovo isključivo njemačkim jezikom i čitali su se njemački šund-romani, čemu je Zagorka “doskočila” svojim romanima u nastavcima pisanima na hrvatskom jeziku. Iako su dosegli takvu čitanost da je i danas smatraju jednom od najvećih hrvatskih književnica, ona se nikad nije smatrala književnicom. Isticala je da ih piše “samo u obranu protiv germanizacije i bogataškog načina života”. Ti su romani bili važni jer su u vrijeme niske razine pismenosti u narodu pridonijeli tome da ljudi počnu učiti hrvatski. Dozu podrške pokazao joj je Milivoj Dežman, koji je neko vrijeme bio na čelu Obzora, kad ju je 1906. poslao u Budimpeštu da izvještava sa zasjedanja novog hrvatsko-mađarskog sabora.