ROMANI SU DOSTIZALI MILIJUNSKE NAKLADE, A ONA IH NIJE ZNALA NAPLATITI. PISALA JE DA SI OSIGURA POSAO
Svakodnevno je za Obzor slala izvještaje, političke reportaže i intervjue, sve dok Supilo i suradnici 1907. nisu napustili Budimpeštu. Detaljna izvješća izazivala su veliku pozornost javnosti u Hrvatskoj. Pohvalili su je i brojni inozemni političari koji su zamijetili da je situaciju u bivšoj državi obrazlagala “bolje i uvjerljivije od goleme većine izvjestitelja u peštanskim i bečkim listovima”. Pokazalo se, osim toga, da su tekstovi u kojima je razotkrivala stvarne ciljeve mađarskih vlasti do te mjere pogađali cilj da su je pokušali ušutkati nudeći joj položaj i plaću kakva se samo poželjeti može. Naravno, odbila je.
‘VI STE MUŽ NA MJESTU’
Kad je za to doznao Fran Supilo, koji je i sam djelovao kao novinar te bio vinovnik događaja o kojima je pisala, uputio joj je jednu od najvrednijih pohvala. - Saznao sam da ste odbili sjajno namještenje u Pester Lloydu. Biti politički izvjestitelj tog lista značilo bi stupiti na europsku pozornicu. Vi ste ostali radije iza kulisa svoje domovine. Zagorčice, Vi ste muž na mjestu - piše on. I Stjepan Radić je Zagorki odao priznanje time što je inzistirao na tome da isključivo ona prati i prenosi njegove političke govore. Podršku su joj pružali i brojni drugi političari, pa čak i neki ljudi od kojih se to ne bi očekivalo. U demonstracijama protiv Héderváryja ravnatelj policijskog redarstva u Zagrebu Vaso Belošević zaustavio je Zagorku i prekorio je zato što kao žena sudjeluje u neredima te joj najavio da će je uhapsiti, pa se počela preodijevati u muškarca. Istodobno, u Obzoru se cijelo vrijeme suočavala s ignoriranjem da joj ne bi morali povećati plaću. Tri godine kasnije kao Obzorova izvjestiteljica odlazi u Beč, na Friedjungov proces
- u kojem su hrvatsko-srpska koalicija i njezin vođa Fran Supilo lažno optuženi za veleizdaju. Tadašnji austrijski ministar vanjskih poslova Arenthal daje joj nemoralnu ponudu. Nudi joj veliki novčani iznos u zamjenu za širenje lažnih i štetnih informacija o optuženim zastupnicima. I to je, naravno, odbila te se nakon završetka procesa, u kojem se pokazalo da su sve optužbe lažne, vratila u Hrvatsku. U Obzoru je izdržala do 1918., kad je sama dala otkaz, nakon godina diskriminacije po spolnoj osnovi, što je možda i najteže trpjela u životu. Zagorka je bila iznimno posvećena ženskom pravu na rad i jednakost, o čemu svjedoči i to da je još 1897. u Dioničkoj tiskari osnovala prvu žensku sindikalnu organizaciju u Hrvatskoj - Kolo radnih žena. Sama se svrstavala u feministice, dok su je muškarci javno često prozivali kao “ludu babu” i sufražetkinju. Jedan od najžešćih kritičara tog aspekta njene borbe bio je i književnik Antun Gustav Matoš. S napadima se počeo javljati nakon što su njeni romani u nastavcima već postali vrlo popularni. Kako sama piše u jednoj od sedam autobiografija, pod naslovom “Što je moja krivnja?”, godinama nakon toga joj se ispričao pojasnivši i zašto je to činio:
- (...) Ali ja vas moram napadati i kazati da ste nesposobni zato jer ste svojim satirama i uspjehom u inozemstvu kao novinar probudili u ženama uvjerenje da bi one ipak mogle posjedovati sposobnosti, da rade kao i mi! Evo primjer: kći urednika Narodnih novina: prevađa i piše sada feljtone. To je dosele bila moja zarada! (...) Da smo vam priznali ono, što posjedujete, onda bismo danas imali na vratu cijelu regimentu ženskih konkurentica’ - objasnio je svoje motive.
USPJESI NJEZINIH ROMANA
Zadnje godine Obzora obilježene su Zagorkinim angažmanom u osnivanju Hrvatskog novinarskog društva i velikim uspjesima njenih romana u nastavcima, među kojima je “Kneginja iz Petrinjske ulice”, a 1911./.1912. počinje pisati romane u nastavcima, po kojima je kasnije i postala najčitanija hrvatska književnica. Tako u Malim novinama počinje izlaziti “Tajna Krvavog mosta”, prvi povijesni roman iz ciklusa “Grička vještica”. Pisala ih je pod pritiskom uredništva Obzora, da bi opstala u listu i podigla naklade, a sebi osigurala
posao. Naime, njezini su romani dostizali milijunske naklade, no na njima su se obogatili nakladnici i urednici, dok ih ona sama nikad nije znala naplatiti. U to vrijeme, 1910. godine, udala se za pisca Slavka Amadeja Vodvařku, koji je bio 11 godina mlađi od nje. Prema nekim izvorima, čini se da je njegova obitelj bila protiv tog braka i da nikad nisu prihvatili Zagorku. Razveli su se 1914. godine.
Vrijeme nakon Obzora obilježeno je novim romanima i kazališnim izvedbama njenih djela, među kojima su “Grička vještica” i “Kći Lotrščaka”. Novinarstvom se tek povremeno bavila sve do 1925., kad pokreće Ženski list, prvi časopis u Hrvatskoj namijenjen isključivo ženskoj publici. Uređivala ga je i pisala većinu članaka, od onih o kućanstvu i modi do onih o društvenim temama. No zbog neslaganja u redakciji u kojoj su prevladali konzervativni stavovi napustila je Ženski list 1938. Tijekom 1934. i 1935. piše roman Gordana te Kraljica Hrvata, kao nastavak Gordane.
ODUZELI SU JOJ BAŠ SVE
U to je vrijeme napisala i Viteza slavonske ravni, a ubrzo pokreće novi list za žene pod nazivom Hrvatica, u kojem je nastavila promicati feministička i domoljubna načela. Te godine unajmila je stan na adresi Dolac 8, gdje je živjela do smrti 1957., a u njemu je bilo i sjedište redakcije Hrvatica, kojem su se okrenule gotovo sve bivše pretplatnice iz Ženskog lista. Tad je imala 2138 pretplatnika, što je bilo dovoljno za pokriće troškova tiska, dok je urednički i novinarski posao radila bez naknade. No nakon što je 10. travnja proglašena NDH, u njen stan upada ustaška policija koja zabranjuje izdavanje Hrvatice, plijeni časopis, novac od pretplate, pa čak i namještaj. Zagorka ostaje bez sredstava za život, zabranjeno joj je da piše i objavljuje. Do kraja rata živjela je teško, ponajviše od pomoći čitateljica koje su joj pomagale. Preminula je 29. studenog 1957. i pokopana na Mirogoju 4. prosinca, a Zagreb i njezini vjerni čitatelji priredili su joj dirljiv oproštaj. Tisuće ljudi, cvijeće i suze otpratili su je na posljednje počivalište u mirogojskim arkadama.