ŽELIM NAĆI SVOG BRATA I POKOPATI GA UZ MAMU
Mira Ometlić Tomicu Babića traži već 30 godina. Nestao je 12. rujna 1991.
Svog dragog brata Tomicu Babića zadnji sam puta vidjela u kolovozu 1991. u Zagrebu kamo smo stigli kao prognanici. Taj naš zadnji susret bio je jako kratak. Spremila sam mu čistu robu, izljubili smo se s njim, isplakali smo se i oprostili.
Nije nam padalo napamet da je to naš zadnji susret, pogleda uprtog u daljinu prisjetila se Mira Ometlić (67) iz Hrvatske Kostajnice. Razgovarali smo sredinom 2018. godine u njezinom domu u Hrvatskoj Kostajnici. Dok joj je treperavo svjetlo svijeće podrhtavalo na licu, mislima se vraćala na taj 12. rujan 1991. godine kada je zauvijek ostala bez voljenog brata. I danas za njim tuguje.
POKUŠALA SVE DA GA NAĐE
Prilikom proboja iz Hrvatske Kostajnice, na njihova su vozila zapucali pobunjeni Srbi. Zasuli su ih i granatama iz obližnjih kuća. Neki suborci su preživjeli, neki poginuli, a Tomica se, uz bratića i šogora i danas, 30 godina kasnije, vodi kao nestao. A tri desetljeća su, kaže Mira, previše vremena. Tomica je bio njezin mezimac. Od nje je bio mlađi 13 godina, a ona se, kao starija sestra, požrtvovno o njemu brinula. Osim beskrajnog ponosa što se njezin mlađi brat pretvara u predivnog mladića, osjećala je i strepnju kada se u samim počecima priključio policiji u Hrvatskoj Kostajnici. Već mu je dva mjeseca prije, svjedoči Mira, glava bila u torbi. -Brat i ja bili smo jako bliski. Tomica je bio jako dobar dečko, odličan učenik i student, dijete kakvo se može samo poželjeti. Na samom početku rata prijavio se u policiju. Kada su prvi tenkovi iz Kostajnice išli za Dvor, trebali su ih ispratiti i naši policajci. U jednom od vozila bio je moj brat. Iz tenkova su iznenada zapucali na njih, a jedan je krenuo na policijski Land Rover i zdrobio ga gusjenicom. Od udarca su se otvorila vrata auta, a moj brat koji je s kolegama bio u tom Land Roveru uspio je skočiti u jarak i tako si spasiti život. I taj dan kada je napadnut, ja sam ga čekala, strepila, no ipak dočekala da dođe kući. Međutim, dva mjeseca kasnije, zauvijek je nestao i nikada se nije vratio kući - otirući suzu pripovijedala nam je Mira. U 30 godina ustrajne potrage za voljenim bratom, nema institucije u kojoj nije bila i nema vrata na koja nije pokucala. Svakome tko bi je primio opisivala je što se dogodilo, davala podatke, DNK. Nije samo pasivno sjedila i čekala povratne informacije. Ispitivala je policiju, raspitivala se gdje je znala i gdje je mogla, no do dana današnjeg ništa nije saznala. Gubitak sina silno je pogodio i njezinu majku i oca. - Moj tata se nije mogao pomiriti s time da mu je sin nestao. Vrlo brzo pao je u krevet i silno patio, a preminuo je nakon Oluje 1995. godine. Majka je također tugovala za sinom, stalno plakala, a noću se dizala i odlazila u dvorište govoreći da ide u Kostajnicu tražiti svoga sina. Preminula je 2012. godine ne dočekavši da ga nađe. Vidite, ova odličja i spomenice pripadaju mom bratu.
POKOPAT ĆE GA S ODLIČJIMA
Želja moje majke bila je, ako ikada pronađemo Tomičine kosti, da to s njima položimo u grob. Ona je preminula, no ja ću nastaviti tragati za bratom i nadam se, ispuniti majčinu želju- povjerava nam Mira. Rukama prelazi po fotografiji slikanoj prilikom odlaska njezi
nog brata i kolega u Hrvatsku Kostajnicu. To je posljednja Tomičina fotografija.
- Da je moj brat nestao saznala sam tek kada je Kostajnica pala. Navečer u 22 sata prvi su ljudi počeli stizati iz Kostajnice i svakoga sam, ponaosob, ispitivala za Tomicu. Svi su šutjeli, gledali u pod, izbjegavali odgovoriti. Nisam spavala tu noć, čekala sam i dočekala jutro, a s njim i nove ljude koji pristižu u dvorište zagrebačkog Građevinskog centra. Svi dočekuju svoje, a mojih nema. Ne znam koga sam više pitala gdje su, a netko je odgovorio: Oni su mrtvi. A ja ni dan danas ne znam gdje su - nemoćno širi ruke Mira. Do oslobađanja grada bili su u Zagrebu, a onda se vratili u Kostajnicu. Dočekala ih je do temelja srušena kuća.
ŽIVOT PUN BOLI I PONOSA
Privremeno su dobili stan, a potom se preselili u obnovljenu kuću. Kao i tih proteklih godina, i Mira se i danas nada da će njezin Tomica odnekuda doći.
- Vjerujte, ja još uvijek živim u nadi. Iako mi razum kazuje jedno, ne mogu se nikako pomiriti s nestankom. I dalje se nadam da je moj Tomica negdje, da ga ima, da živi, da će doći. Ali, dugo je to vremena. Ne znam kako se nosim s tom silnom boli koja je u meni, ali nosim se s njom. Ponosno. Vjerujte, nije lakše kako prolazi vrijeme. Najgore i najteže mi je kada dolaze blagdani, kada se svi okupimo za stolom, a brata nema.. A samo bih željela da ga pokopam, da mu kosti položim u grob pored majke i da nađe svoj mir. I mi kao obitelj da nađemo mir, da možemo doći na grob, pomoliti se i zapaliti svijeću, a ne da je palim po stanu. Zato molim svakoga tko nešto zna, neka nam javi i olakša bol - iskreno kazuje Mira susprežući suze. No, što ih više suspreže, one se jače kotrljaju niz njezino lice. Dane provodi uz Unu, koja teče uz njezinu kuću. Izađe u grad, brine oko vrta, čuje se s djecom i iščekuje njihov dolazak. Tako barem, na neko vrijeme, misli zaokupi nečim drugim.