’DAO SAM SI POGREŠNU DIJAGNOZU KAO LIJEČNIK’
SUOČAVANJE S BOLEŠĆU
Procjene pokazuju da više od 10 posto starijih ljudi, dakle sigurno svaka deseta starija osoba, ima neki oblik bubrežnog zatajenja. Problem je u tome što se simptomi u pravilu ne osjećaju, osim ako nije riječ o kamencu, koji izaziva bolove.
- Simptomi se obično javljaju tek u kasnijoj fazi, kad je bolest već uznapredovala i prijeti otkazivanje bubrega. Zato je iznimno važno da ljudi budu svjesni kako je vrlo lako na vrijeme prepoznati bubrežnu bolest. Redoviti godišnji test urina i krvi, kojim se mjeri razina proteina i keratinina, koji stoji tek nekoliko kuna, vrlo rano može pokazati ako su njihove razine povišene. U tom slučaju treba ponoviti test u roku od tri mjeseca i, ako se nalaz potvrdi, pravo je vrijeme za odlazak nefrologu kako bi se reagiralo na vrijeme - kaže dr. Branimir Vurušić, specijalist interne medicine sa subspecijalizacijom iz nefrologije, odnedavno u mirovini, nakon što je radni vijek proveo u Županijskoj bolnici Čakovec kao jedan od liječnika koji su uvodili dijalizu u tu bolnicu. Mnogi Međimurci poznaju ga i kao pjesnika jer je već izdao dvije zbirke pjesama, koje ne prodaje nego dijeli prijateljima, a ovih je dana u Muzeju za umjetnost i obrt predstavio i svoju prvu knjigu intimnih priča, pod naslovom “Dvojnost”, koja se prodaje u dobrotvorne svrhe. Prihod je namijenjen udruzi Hrabrice, koja okuplja majke djece na dijalizi. U njoj progovara iz dvostruke uloge u kojoj se našao igrom sudbine iz uloge liječnika nefrologa, koji među mnogim pacijentima danas ima i odraslu mladu ženu koja je k njemu prvi put došla na dijalizu još kao djevojčica, koju prati u liječenju gotovo 20 godina, te iz uloge čovjeka koji se prije otprilike 12 godina i sam morao suočiti s bolešću, i to baš karcinomom bubrega, a nedavno i s transplantacijom. Kratki razgovor s Vurušićem nakon predstavljanja knjige iskoristili smo za to da čujemo što je naučio iz svoje bolesti. Što nam liječnik i pacijent u istoj osobi mogu reći o tome kako se suočiti s dijagnozom, kako prihvatiti i prigrliti bolest i kako se izdići iznad nje da biste živjeli normalno? U odgovorima na to pitanje upravo “dvojnost” dobro dolazi do izražaja jer Vurušić kao liječnik zapravo svjedoči o tome koliko čovjek pred bolešću može biti slab, dok je kao pacijent pravi primjer toga kako pronaći snagu u borbi za život.
Prvi put ste se suočili sa sumnjama u bolest prije otprilike 12 godina, no iako znate koliko je važno reagirati rano, dugo to niste mogli…?
Da, ali nisam odmah otišao na pretrage nego sam si sam postavio dijagnozu, koja je, na moju sreću, ipak bila pogrešna. Vidio sam kosti prošarane rupama i za mene je to bio znak ili metastatske bolesti ili znak jedne druge bolesti, bolesti krvi. Obje nisu dobre, mogu biti fatalne. Čovjek se zaista preplaši u tom trenutku i zbog toga sam vrlo dugo odgađao to suočavanje. Najviše me mučilo to što su djeca bila mala. Bili smo u kreditima i s problemima koje imaju i mnoge druge obitelji, pa sam razmišljao: ‘Ako se moj život time treba skratiti, moje cure se više neće moći oslanjati na mene’.