Dakle, ni vi kao liječnik niste baš dobar pacijent?

Nisam bio. Čovjek se malo uzoholi, no sad ipak jesam, zbog svijesti da time čuvam svoj život.

Na predstavljanju knjige izrekli ste rečenicu koja me dirnula: ‘Čovjek ne bi trebao znati svoju budućnost jer tako neće živjeti punim plućima’. Kakav je to osjećaj kad kao liječnik točno znate što znače vaše dijagnoze, što vas nakon njih očekuje…? Sami ste i sudjelovali u donošenju odluka o svom liječenju?

To je doista dvosjekli mač. I tko zaviri u svoju budućnost jadan je čovjek. Istina, u svakom trenutku znao sam što me čeka i čemu se mogu nadati, pa i sad to znam. I nije lako. No, s druge strane, kao liječnik znam i kako se ponašati, nitko me ne mora upoznavati s procedurom postupaka. Na kraju, 35 godina sam ja to govorio drugima, svojim pacijentima, pa je to prednost. Rekao bih da u takvoj situaciji postanete mnogo kompliciraniji čovjek. Ali, usudim se reći, i bolji liječnik, pa i bolji čovjek.

Koliko vas je to kao liječnika promijenilo? Na predstavljanju knjige i vi i prim. dr. Ivana Kovačević Vojtušek, vaša liječnica s Rebra, istaknuli ste veliku važnost empatije u odnosu liječnika prema pacijentima, čak i za ishod liječenja.

Iznimno je važna. Sad sam u mirovini, no radio sam do zadnjeg dana, do punih uvjeta za starosnu mirovinu, u ambulanti, s pacijentima. Mogu reći da mi je nakon svega što sam prošao bilo mnogo ljepše raditi s pacijentima tad nego ranije, prije bolesti, jer sam već i intuitivno mogao osjetiti što su osjećali. Intuitivno bih osjetio što mi čovjek želi reći, što ga muči, što može reći, a što ne bi htio reći, pa to trebam pomalo izvući iz njega. To što sam prošao učinilo me boljim liječnikom, ta činjenica da je moja empatija, od