Moć sam potražio prekasno. Nisam htio reći ni supruzi, kaže dr. Vurušić

o tome što mi je činiti u mojoj situaciji. Razgovor s drugom osobom, bilo da je riječ o profesionalcu ili nekome s kime prijateljujete dugi niz godina, sigurno će pomoći da pronađete izlaz. Ako zapnete u nekoj situaciji koju ne možete sami riješiti, vidite da se vrtite u krug, treba se obratiti drugome. I ne vidim zbog čega to ne bi bio psihijatar. Postoji stigma oko toga, ali o tome ne treba razmišljati kad vam je potrebna pomoć.

Postoje li nešto bitno čega ste se morali odreći zbog bolesti? Koliko se život promijenio i kako ga cijeniti bez tih stvari? U knjizi se šalite s tim da ćete jednog dana možda skočiti s padobranom…

kao da mi Bog posudi prvi stih, a onda nevjerojatno lako nastavim s drugim stihovima na to. Trebam se samo malo povući u samoću, odmaknuti.

Spominjete peritonejsku dijalizu, tzv. kućnu dijalizu. Pročitala sam da se tako kod nas liječi 10 do 12 posto pacijenata kojima je dijaliza potrebna. Zašto? Nije dostupna svima ili...?

Ne bih znao reći zašto jer dostupna jest. Moguće je stvar u tome da nije primjerena za to da je izvodi baš svatko, u bilo kakvim uvjetima. Morate imati nekakve preduvjete kod kuće za to, izolirati jedan dio, koji mora biti sterilan. Dakle, ako inače radite na polju ili u staji, negdje na selu, kao kod mene u Međimurju, to često nije moguće organizirati. Stvar je u tome da tri puta na dan utačete u tijelo tekućinu za dijalizu i izbacujete je iz sebe, a u tom procesu lako je zaraziti se. To često ne završi dobro, moguće je stvar u tome da se kod odluke o liječenju o tome vodi računa.