Stoga, kad razmišljamo

tion Policy Atlasu - koji ocjenjuje 53 europske zemlje i područja prema pravnim okvirima za pristup sigurnom pobačaju - u Hrvatskoj se može još puno raditi na poboljšanju pristupa toj skrbi. Nažalost, ovaj konkretni slučaj dokazuje da je djelovanje ultrakonzervativnog "prolife" pokreta u Hrvatskoj zahvatilo različite razine i slojeve društva: od medija i Sabora do zdravstva i pravosuđa.

o nepravdi počinjenoj Mireli, otkrivamo da je njezin temeljni uzrok aktivizam ljudi poput Željke Markić i sličnih aktera. Oni su ti koji šire toksični diskurs o pobačaju te seksualnim i reproduktivnim pravima, koji je miljama daleko od stvarnosti. Oni su ti koji predvode pokret za dehumanizaciju žena pod obmanjujućim sloganima kao što je “Hod za život” - iako nemaju nikakve veze s borbom za život, naprotiv. Žene ne bi trebale doživjeti strahotu Mirele Čavajde kako bi pristupile zdravstvenoj skrbi koja bi se lako mogla obaviti u Hrvatskoj da nije bilo političke polarizacije oko pitanja pobačaja. Odluke o pobačaju trebale bi samo i isključivo biti na ženama i njihovim bližnjima te u konzultaciji s pružateljima tih zdravstvenih usluga. Ako iz Čavajdina slučaja može proizaći nešto pozitivno, onda bi to trebalo biti buđenje suosjećanja i razumijevanja u hrvatskom društvu koje će osigurati dvije stvari: da se slijedi duh vlastitog zakona o pobačaju donesenog 1978. te da u Hrvatskoj pobačaj napokon i u praksi postane legalan i dostupan svim ženama, bez potrebe da njihov slučaj postane javno poznat. To je jedini siguran način da se okončaju napadi na reproduktivno zdravlje žena te da žene imaju dostojanstvo i privatnost koju zaslužuju.