RIJETKO SMO SE DRUŽILE S DEČKIMA JER JE IZL

U novom domu bilo nas je po desetak u sobi i nedostajali su nam gužva i cimerice na koje smo se bile naviknule - prisjeća se Ana Jančec, udana Imbrišić (na proslavi mature ipak se još pamte djevojačka prezimena!), inače zadužena za organizaciju svih proslava mature do sada. Mjesto u domu, kaže, roditelji su posebno plaćali, što mnogima nije bilo lako, pogotovo ako nisu radili ili ako je bilo više djece u obitelji koja su se školovala.

Tad je za “upad u dom”

trebalo imati i vezu jer se nije lako moglo dobiti mjesto, priča Ana. Dodaje kako je tu bilo djevojaka baš iz svih krajeva Hrvatske.

Tad je bilo pravilo da i djevojke koje su iz Zagreba moraju stanovati u domu. Tako nam Višnja Beli (danas Šoštarić) priča kako je i ona prve tri godine morala živjeti u domu iako je stanovala doslovno preko puta, u Vinogradskoj 111. - Gledala sam u svoj ulaz iz doma, ali nisam smjela kući bez dozvole i mimo vremena koje smo inače imali za izlaske. Sve do četvrte godine, kad je vjerojatno nedostajalo mjesta u domu, pa su Zagrepčankama ipak dozvolili da žive s obitelji - priča Višnja. Dodaje kako su se zato naviknule sve dijeliti i u svemu biti zajedno. Čak i nepodopštine. Na kratkoj pauzi za pušenje ispred restorana pričaju nam kako su se neke od njih skrivale u domskom WC-u pušeći prve cigarete u životu, no s njima su u WC išle i djevojke koje nisu pušile.

- Na primjer, ja tad nisam pušila, no išla sam s curama u WC, ako ih ulove, da i ja budem kriva - priča Ana.

Jednako je bilo i kad bi neka od njih dobila paket od kuće, dodaje Evica Sudić (udato Pokrovac). Ona je imala brata u Zagrebu, koji je vikendom išao kući, pa bi majka spakirala po jednu kutiju za njih oboje - domaćih kobasica, kulena i sličnih delikatesa, uz poseban paket kolača.

- Bilo je veselo kad bi to stiglo. Sve bismo sjele na krevet oko kutije i dijelile i tako baš svaki put, sa svakim paketom koji bi bilo koja od nas dobila ili donijela nakon vikenda od kuće - priča Evica, a Snježana Bonacin (udana Džanović) dodaje kako je bilo i djevojaka koje nisu često odlazile na vikende jer si to nisu mogle priuštiti. No tad bi često odlazile kući na vikend kod prijateljica iz Zagreba, gdje su ih njihovi roditelji primali kao vlastite kćeri.

- I ne samo to nego bi neke cure onima siromašnijima, za koje su znale da teško spajaju kraj s krajem, darivale odjeću, obuću i pomagale im koliko god su mogle. To nikad ne možete zaboraviti dodaje Snježana.

- Nismo prijateljevale samo mi. Obitelji koje su primale djevojke koje nisu iz Zagreba ljeti bi ih posjećivale, pa su se tako zbližili i naši roditelji i doista su se izgradila mnogobrojna prijateljstva za cijeli život - dodaje Ana. Poslije se to potvrdilo i kumstvom na vjenčanju, tako da su neke veze i dodatno učvršćene, pričaju cure o nitima koje ih povezuju. No jedna je nit posebno čvrsta i izazvala je salve smijeha kad se o njoj otvorio razgovor: Strah od sestre Rozike!

- Nije bilo lako u školi, a bome niti u domu. Postojala su vrlo stroga pravila i jako su nas ‘muštrali’. I danas kad prolazim preko Trga bana Jelačića, sa strahom pogledam u prozore stana iznad ljekarne, gdje je živjela sestra Rozika - kaže Evica uz smijeh. Glavna sestra Rozika bila je, naime, zadužena za disciplinu i red u domu. Bila je Slovenka, iznimno stroga, i curama je baš utjerala strah u kosti, kažu. Na primjer, u vrijeme ručka, kad je u dom u velikim loncima dolazila hrana iz restorana na Britancu, na kojoj su znala biti i tri prsta masnoće, stala bi pored njih dok svaka ne bi počistila tanjur.

- Nije se smjelo

ostavljati hranu, pa ako niste voljeli poriluk, a sestra Rozika gleda, svejedno biste ga gutali. Sa sestrama Ljubom i Maricom još se moglo dogovoriti, ali s njom ne. Osim toga, kako je živjela relativno blizu, znala je doći u bilo koje doba u kontrolu i baš nas iznenaditi pregledom ormara - priča Ana.

Naime, učili su ih da stvari u ormaru slažu “na crtu”, da sve bude uredno i čisto, pa bi Rozika jedanput tjedno redovno obavila pregled ormara i soba.

- Ako ne bi bilo sve u redu, za kaznu smo morale čistiti sobe i ribati parkete - dodaju cure. Dobile su žutu mast, kojom bi premazale parket, i četke koje su se vezale za nogu, pa bi ga tako glancale.

- I danas me proganja onaj motiv riblje kosti u koji su parketi bili složeni - smije se Ana.

I inače su same čistile prostor u kojem žive, same iskuhavale bijelo rublje u loncu i prale sve ostalo, a kad bi trebalo oprati posteljinu, tad bi dvije-tri djevojke pokupile ono što je za pranje i sa subotu odlazile u centralnu bolničku praonicu. Tamo je radila Višnjina mama, pa bi im žene iz bolničke praonice pomogle da u velikim mašinama operu posteljinu, ispeglaju je na valjcima i onda bi je vraćale u dom. Kako su istodobno odlazile u bolnicu na praksu i odrađivale dežurstva, ponekad je zaista znalo biti teško.

- Ipak, imale smo jednu veliku prednost: Nismo mogle pasti razred. Naime, kako je prva generacija cura upisana tri godine prije nas, u školi je postojao samo taj četvrti i naš prvi razred, pa nismo mogle imati ponavljačica – u šali nam dobacuju. djevojaka roditelji nisu mogli dati puno novca, pa su štedjele da bi mogle otići na film u obližnje Kino Cesarec, ili nekamo na sok, ponekad baš i u restoranu K Pivovari.

mogle družiti s dečkima jer smo u to vrijeme imale pravo na izlazak iz doma samo srijedom između 19 i 21 sat i subotom nakon tjelesnog odgoja. Tad su djevojke koje nisu iz Zagreba mogle otići na vikend, ali samo ako su roditelji to potpisali. Uglavnom, srijedom smo imale toliko vremena da se spustimo do Name radi nabavke potrepština bez kojih smo ostale i natrag, jer nismo smjele kasniti - priča nam Višnja Beli (Šoštarić).

Tako je dečke bilo vrlo teško ubaciti u raspored. Ipak, postojala je i jedna zgodna okolnost - jedna je profesorica u domu organizirala zborno pjevanje, pa su često pjecale na nastupima pitomaca – studenata vojne akademije – u vojarni na Črnomercu, a subotom su kod njih znale ići i na ples. - Znalo nam je biti neugodno jer su nas iz primaljske škole svi lako prepoznali. Naime, već u prvom razredu na praksi smo počele pregledavati trudnice, radi provjere koliko su otvorene za porođaj, pa smo morale dezinficirati dio šake jodom, tako da je znalo biti neugodno kad morate nekom pružiti ruku, a prva tri prsta su još obojena od joda. Svi su znali da smo primalje - prisjeća se kroz smijeh Ana, a Snježana dodaje kako su na tim plesovima pale i prve ljubavi.

Ali samo platonske, niti jedna se djevojka nije udala za kadeta. No u četvrtom su razredu ti izlasci postali “ozbiljniji” i neke su cure već imale i stalnog dečka.

- Htjele smo ostati i dulje od 21 sat, no znale smo da je Rozika u dosluhu s portirima i da bi joj odmah javili ako bi neka od nas zakasnila. No tad smo i mi već bile malo iskusnije. Pronašle smo rupu u žici, kroz koju smo se, kad bismo došle oko 23 sata, provlačile da bismo ušle u dom, pa bi kroz prozor uskakale u zgradu - opisuje nam Evica. Priča i smijeha je toliko da nikako ne stanu u jednu večer, pa je ovog puta pao dogovor da se, sad kad su proslavile “prvih 50 godina od mature”, ubuduće moraju nalaziti svake godine, a ne svakih pet, kao do sada.

- Nismo se baš lako