➤SUPERSHOW

I U JUGOSLAVIJI JE IZBOR PJESME IMAO POLITIČKI PREDZNAK

Prema

kladionicama, Srbija nema pretjerano mnogo šanse. Zapravo, nitko osim Ukrajine nema šanse za pobjedu. Dugo godina pratim Euroviziju i ne sjećam se da je ikad ranije bio tako nizak koeficijent na nekog od izvođača. Kažu kladionice da ako uplatite 100 kuna na Ukrajince, natrag ćete dobiti tek 130 kuna. Ako odigrate 100 kuna na Srbiju i ona kojim slučajem pobijedi, natrag ćete dobiti između 5 i 10 tisuća kuna, ovisno o kladionici. Pokušavam se prisjetiti tko je dosad bio uvjerljivo najveći favorit uoči finala, sjećam se Aleksandra Rybaka i njegove violine u pjesmi "Fairytale" iz 2009. Na njega je koeficijent uoči finala bio 2, što je značilo da bi vam njegova pobjeda udvostručila ulog. Tada je to zvučalo kao neviđeni "zicer" jer tako niski koeficijenti nisu bili uobičajeni na Euroviziji. I na kraju je Rybak pobijedio s najvećom razlikom u eurovizijskoj povijesti. A sad Rybakovih 2 izgleda kao premija naspram ukrajinskih 1.30.

Kad bismo vam morali objašnjavati što sve to znači u praksi, rekli bismo da već sad mogu početi pisati tekst o Kaluš Orkestru kao pobjednicima Eurovizije. Iako se potajno nadam da se može dogoditi čudo pa da iduće godine gledamo Euroviziju u Beogradu. Nikad na Euroviziji nije bilo tako izraženih favorita poput Ukrajinaca. I to nema veze s njihovom pjesmom niti glazbenom kvalitetom. Već s ratom i Rusijom. Sjećam se da su već jednom prije Ukrajina i Rusija bili u glavnoj ulozi. Na Euroviziji u Stockholmu 2016. godine Rusija je bila ogroman favorit, Sergej Lazarev s pjesmom "You Are The Only One" trebao se samo pojaviti. Ipak, Jamala je Ukrajinu odvela do senzacionalne pobjede i dovela Euroviziju u Kijev.

na Jamalu bio 20. Ovoga puta Ukrajina i Rusija su ponovno u središtu pažnje, nažalost, ovoga puta njihovo rivalstvo nije više na glazbenoj pozornici. I upravo će

Eurovizija u Torinu poslužiti kao platforma za podršku Ukrajincima dok njihova zemlja prolazi kroz teške trenutke.

A nije to prvi put da je Eurovizija direktno pod utjecajem politike... Kad su prije dvije godine islandski predstavnici na Eurosongu razvili palestinsku zastavu usred prijenosa glasanja iz Tel Aviva, bio je to vrhunac političkih napetosti koje su prethodile tom natjecanju. Ne samo izvan Izraela (Brian Eno, glazbenik i producent čiji je pečat trajno utisnut u najljepša djela Davida Bowieja, Talking Headsa, U2 ili Coldplaya, zatražio je bojkot tog Eurosonga poručivši: "Eurovizija ne smije biti održana u Izraelu, ta će država koristiti umjetnost kao propagandu, da skrene pažnju sa svoga nemoralnog i nezakonitog ponašanja!"), nego i u toj zemlji. iz fantomskih država Wonderland i Wastland… Uz Švicarca Furlana, još je jedan konceptualni umjetnik posvećen Eurosongu. Braco Dimitrijević je tako izjavio: "Tko nije bio u vojsci, ne poznaje svoju zemlju, a tko ne gleda Euroviziju, ne poznaje Europu". Turci su se morali povući s natjecanja jer su im, zbog sudjelovanja Izraela, arapske zemlje zaprijetile zatvaranjem naftovoda, festival su 1975. godine bojkotirali Grci zbog turske intervencije na sjeveru Cipra, 1974. u Portugalu je emitiranje eurovizijske pjesme "E depois do adeus" (Paulo de Carvalho) na državnom radiju označilo signal za mobilizaciju trupa koje su svrgnule diktaturu u "karanfil revoluciji"...

stejtmenti bile pjesme koje su se mogle čuti na zagrebačkom Eurosongu 1990. godine, neposrednog nakon pada Berlinskog zida: Norvežanin je pjevao upravo o Brandenburškim vratima (Ketil Stokkan, "Brandenburger Tor"); Nijemci su slavili novu slobodu (Chris Kempers & Daniel Kovac, "Frei zu leben"); Austrijanka (Simone) pjevala je o rušenju zidova ("Keine Mauern mehr"), dok je zagrebački festival ostao trajno obilježen malom europskom himnom Tota Cutugna "Insieme" (Unite Unite Europe). I dok je u Jugoslaviji izbor pjesme koja će se slati na Eurosong često bio izvor tenzija između republičkih televizijskih centara, a one su po defaultu imali i nacionalni predznak.