VIKTOR SE DIVIO DJEDU KOJI JE ŠKOLU ZAVRŠIO U ČETRDE

Krug Orbanovih sljedbenika potječe iz najsiromašnijih društvenih slojeva, odnosno iz vrlo teških situacija. Većina ih nije iz Budimpešte

Srce vlasti u Mađarskoj je preuzela bivša prijateljska ‘klapa’, mladići koji su sad napunili trideset godina nakon što su zajedno odrastali, studirali, služili vojsku ili tkali prijateljstva preko svojih žena. Nisu došli na ključne izvršne položaje u vladi i gospodarstvu zbog osobnih znanja i vještina nego zbog svoje nepokolebljive odanosti Viktoru Orbanu. Metode moći i upravljanja u autoritarnom režimu, koje je Viktor Orbán prakticirao u od 2010. do 2016., najtočnije opisuje poznata definicija Maxa Webera: “Moć je vjerojatnost da će pojedinac nametnuti svoju volju unatoč otpora”. “Vlast znači mogućnost podređivanja pojedinaca određenom društvenom poretku.” Orbanov način upravljanja ne temelji se na goloj prisili, tipičnoj za Vladimira Putina u Rusiji, Aleksandra Lukašenka u Bjelorusiji ili Nursultana Nazarbajeva u Kazahstanu.

Dijeleći sinekure, mađarski je vođa stvorio veliku armadu štovatelja koja je sezala znatno dalje od granica državne uprave, policije, tajnih službi i vojske. U desetljećima prije no što je postigao dvotrećinsku većinu u parlamentu, Viktor

Orbán dosegao je izvanrednu sposobnost manevriranja prostorom. Protivnici u stranci su razoružani od samog početka, bilo zato što im je nedostajala volja, bilo zato što su reagirali prekasno i pogrešno. Čak i ako uzmemo u obzir svu pozadinu i povijesne okolnosti potonja tri desetljeća, Orbánovo osobno pravilo može se objasniti ponajprije njegovom životnom pričom. Krug Orbanovih sljedbenika potječe iz najsiromašnijih društvenih slojeva, odnosno iz vrlo teških situacija; velika većina nije iz Budimpešte, već iz najzapuštenijeg ruralnog područja u njenoj okolici. Zbog toga su se neki mađarski autori odvažili na hrabre usporedbe između vodećih Fideszovih političara s junacima romana Honore de Balzaca (Lucien de Rubempré) ili Stendhala (Julien Sorel). No unatoč paralele u ponašanju i stilu nekih novih Orbánovih prijatelja (poput zloglasnog Árpáda Habonyja) takve su usporedbe pogrešne. Okolnosti društvenog uspona samog Orbana i drugih najutjecajnijih članova Fidesza iz njegova kruga nimalo ne podsjećaju na milje kojega su opisali francuski majstori. Godine 2003., a zatim 2009. mađarski politolog i novinar József Debreczeni objavio je dvije Orbánove biografije, ukupnog opsega od čak 1020 stranica, koje su po tonu bile potpuno različite. To nije Balzacov enciklopedijski prikaz Francuske, ali su to djela napisana s razmakom od šest godina, oba prije velike izborne pobjede 2010. U kombinaciji s intervjuima i drugim dokumentarnim videomaterijalima iz Orbánovih mlađih godina pružaju ključne informacije za razumijevanje tih posebnih okolnosti na dugo i proturječno razdoblje Kádárova režima, koje je utjecalo na život Orbánovih obitelji i prijatelja. Viktor Mihály Orbán rođen je 31. svibnja 1963. Većina onoga što znamo o njegovu obiteljskom životu i djetinjstvu u malom, siromašnom selu Alcsútdoboz, koje leži oko 50 kilometara zapadno od Budimpešte, ispričao je sam. Isprva je cijela obitelj, uključujući dvije godine mlađeg brata, živjela skučeno u kućici djeda i bake s očeve strane. Legendarni djed bio je središnja figura cijele obitelji. Fizički je bio div, kao lučki radnik ušao je u Drugi svjetski rat služeći na istočnoj fronti a nakon raspada druge mađarske armije nakon rata vratio se iz dugog zarobljeništva u Austriji, bez ogrebotine, ali prepun vojničkih zgoda. Sa suprugom, bivšom čistačicom, nastanio se u od svih zaboravljenom Alcsútdobozu. Viktor se divio djedu koji je školu završio u četrdesetosmoj, a potom radio kao pomoćnik liječnika, pa čak i lokalni veterinar. A upravo je taj izvanredan čovjek potaknuo petogodišnjeg ili šestogodišnjeg Viktora da zaigra nogomet. Djed i unuk redovito su slušali radijske prijenose utakmica i čitali sportske stranice u novinama. Kad je Viktor imao deset godina, obitelj se preselila u malo veće susjedno selo Felcsút, zbog stalnih svađa njegove majke i bake. Novi su život otpočeli u raspadajućoj kući na kraju glavne ulice. Odrastao je u urednoj, ali vrlo lošoj okolini. Kasnije se Orbán u intervjuima podsjetio kako su djeca teško morala raditi na polju, povremeno su pomagali susjedima tijekom škole i na praznicima; čupali su repu, vadili krumpir, brali kukuruz, sakupljali kukuruzne klipove, hranili svinje i piliće.

Nisu imali tekuću vodu. Vruća, koju su grijali u loncu na plinskom štednjaku, bila je luksuz. Lako je zamisliti što se događalo u glavi bistrog dječaka koji je odrastao u takvim uvjetima.