Njegovi savjetnici za komunikaciju počeli su intenzivno surađivati s tabloidima, a posebno s televizijom

BIO JE KRŠTEN, ALI NIKAD NIJE DOŠAO DO POTVRDE, SIM Orbánova je transformacija kulminirala crkvenim vjenčanjem s Anikóm Lévai 1997., 11 godina nakon njihova građanskog braka

Kao što se jednom prisjećao njegov ogorčeni protivnik, Orbán je uvijek želio biti sudac, branič, napadač i golman - sve u jednom i sve istodobno.

Nikad nije skrivao da želi biti premijer i uspoređivao je politički sukob s igranjem napadačkog nogometa. Spreman je podnijeti poraz samo ako je uvjeren da će njegova momčad, motivirana za pobjede, teškim treningom, nepokolebljivom odlučnošću i pametnom taktikom iskoristiti protivničke slabosti i sutrašnji poraz pretvoriti u buduće trijumfe. Jedna od najrječitijih, ali malo poznatih priča mađarskog premijera odnosi se na špageti vesterne. Film Sergija Leonea “Bilo jednom na Divljem zapadu”, u kojemu su glumili Claudia Cardinale, Henry Fonda i Charles Bronson, snimljen 1968. godine, u kina komunističke Mađarske stigao je tek 1970-ih.

A što ga je toliko fasciniralo? Orbán: - Sve! Ova herojska priča. U početku se sve čini tako beznadno. Dan i noć s malo ili nimalo nade, ništa ne uspijeva. Da biste iz borbe izašli kao pobjednici, nije dovoljno znati pucati i koristiti se šakama. Junak također mora znati koristiti glavu i pokazati velikodušnost. Ovo je veoma važno. Morate znati i razumjeti kako neprijatelj misli i djeluje, a kad imate jasnu ideju, ne smijete izbjeći sukob, morate napasti i pobijediti! To je credo koji se nije odnosio samo na Orbánove četiri godine na čelu oporbe nego na cijeli život ovog vlasti željnog političara. Politika je za njega splet vesterna i nogometnih utakmica, ovisno o okolnostima. Međutim, suprotno svojoj izjavi, Orban ne pokazuje nikakvu velikodušnost nakon pobjeda nad političkim protivnicima. On demonstrira samo puku bezobzirnost. Od 1994. do 1998., unatoč naizgled svemoćnoj koalicijskoj vladi i beznadno podijeljenoj stranci, pokazao je nevjerojatno samopouzdanje i odlučnost. Izbornim porazom Fidesz se otresao liberala i kolebljivaca u svojim redovima te je pod Orbanom postao ujedinjena i čvrsto povezana skupina boraca protiv ljevičarske koalicije socijalista i slobodnjaka. S porastom njegove popularnosti i pohvalama koje je dobivao iz klupa drugih oporbenih stranaka, činilo se da se nudi nova prilika svim ostalim snagama koje će se izravno pridružiti Orbanu ili barem surađivati s njim. No politička ofenziva male skupine Fidesz mogla je biti tako iznenađujuće uspješna samo zato što je vlada Gyule Horna protratila prvih osam mjeseci vlasti na nasilne unutarnje sukobe u Socijalističkoj partiji. Kao što je to često bio slučaj i prije i poslije, i oni su se sad posvađali oko toga kako spriječiti financijski kolaps zemlje. Stoga je bio prisiljen prihvatiti radikalne reforme kakve Mađari još nisu poznavali, uključujući opću privatizaciju. A onda je predložene mjere, u koje ni sam nije vjerovao, morao provesti kroz vlastitu stranku. Dana 12. ožujka 1995. novi ministar financija Lajos Bokros najavio je neslavni “Bokrosov paket” mjera s Hornom i u uskoj suradnji s guvernerom središnje banke Györgyom Surányijem. Smanjio je socijalne transfere, smanjio plaće i mirovine, uveo školarine na sveučilištima, prepustio forintu devalvaciji, koja je proizvela godišnji pad valute za 26-27 posto, te uveo niz poreznih i carinskih promjena duboko snizivši životni standard prosječnog Mađara. U jednoj godini realna kupovna moć pala je za 18 posto (u usporedbi sa smanjenjem od 20 posto između 1990. i 1994.), a kupovna moć mirovina pala je 25 posto. Dva ministra odmah su napustila vladu u znak protesta. Međutim, “paket Bokros” preko noći je vratio povjerenje stranoga kapitala i međunarodnih financijskih institucija, poput Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, u Mađarsku. Početkom 1998. proračunski deficit smanjen je s 10 na 4,2 posto BDP-a, a vladina neto zaduženost s 21 na 8,7 milijardi dolara. Istodobno s financijskom stabilizacijom, vlada Socijalista i Slobodnih demokrata provela je veliku privatizaciju državne imovine.

Horn, nekoć reformistički komunist koji nije želio ni razmišljati o prodaji državnog srebra, sad se u parlamentu i na stranačkim sastancima hvalio da je vlada kroz program privatizacije od 1995. do 1997. prikupila 1007 milijardi forinti (5 milijardi USD). Vrijednost stranih ulaganja u Mađarskoj dosegnula je oko 18 milijardi dolara, a privatni sektor sad je generirao 80 posto BDP-a, u odnosu na samo 20 posto kad je vlada preuzela dužnost. Gledajući unatrag, ovaj je paket predstavljao proboj u ekonomskom smislu, ali u politici je bio samoubilački. (…) Orbán je koristio kontroverzna pitanja za sve toksičnije napade na vladu; i unatoč velikim koncesijama državnom financiranju crkve, koje je predviđeno sveobuhvatnim (vladinim) mađarskim sporazumom s Vatikanom, Orbanu se u tome pridružila i katolička hijerarhija. U važnoj političkoj izjavi na Dan građanske oporbe, pročitanoj n 12. lipnja 1997., Orbán je, između ostalog, rekao (često kritiziranim riječima): “Mađarska je vlada otuđena; ne djeluje u skladu s nacionalnim interesima”. Nacionalno se pitanje sve više povezivalo s izražavanjem građanskih vrijednosti. Kako piše Debreczeni, u svojem govoru na kongresu Fidesza u veljači 1998. Orbán je čak osam puta na jedanaest stranica teksta upotrijebio izraz “građanin”. Za desničarske stranke srednje klase nedvosmisleno se opredijelila i Katolička biskupska konferencija u biskupskom pismu, koje je u crkvama pročitano na Uskrs. Četiri godine nakon strašnog poraza Fidesza na izborima 1994. godine, oporba, kojom je u potpunosti dominirao Orbán, osvojila je uvjerljivu većinu u drugom, odlučujućem krugu (iako su Socijalisti vodili nakon prvog) u podjeli mjesta u pojedinim izbornim jedinicama. Najveće iznenađenje bio je uspon Fidesza kao glavne političke snage u Mađarskoj, nešto što je bilo nezamislivo nekoliko mjeseci ranije. Sljedeće četiri godine političkom pozornicom dominirao je Viktor Orbán, vlasti željni “meteor na političkom nebu” (Debreczeni), najtalentiraniji i najkontroverzniji mađarski političar. Iznenađujuća pobjeda Fidesza na izborima 1998. otvorila je put novoj vladajućoj stranci da reorganizira državni aparat. (…) Četiri godine prve Orbánove vlade (1998.-2002.) pokazale su dva različita trenda: odlučno i brzo širenje nadležnosti ureda premijera kao neupitnog središta cjelokupnog odlučivanja i slabljenje parlamentarnih nadzornih mehanizama. Uz pomoć američkoga koncepta odnosa s javnošću premijer je postao središnja figura vladine komunikacije. Debreczeni je sa zanimljivim detaljima opisao stil vladavine u kojem prevladava vođa. Za razliku od svojih prethodnika, primjerice, Orbán je u svom uredu položio prisegu dva dana prije ministara. Kad je 35-godišnji premijer ušao u konferencijsku dvoranu na sastanak vlade, svi ministri ustali su s poštovanjem. Na vladinim sastancima obično nije bilo rasprava; o prijedlozima i odlukama razgovaralo se u Orbánovu užem krugu prije sastanka. Odluka vlade da se miješa u funkcioniranje parlamenta naišla je na veliko ogorčenje. Umjesto tjednih sastanaka s redovitim i izvanrednim zasjedanjima, parlament se sastajao još samo tri tjedna, ograničavajući tako pravo na trajnu interpelaciju. István Stumpf, reformirani komunist koji je odigrao glavnu ulogu u osnivanju Sveučilišta Bibó i u intelektualnom razvoju skupine koja je kasnije osnovala Fidesz, imao je središnju ulogu u proširenoj strukturi vladina aparata, koji je bio izravno podređen premijeru. Sad je postao državni tajnik u uredu premijera. Sasvim drukčiji, ali jednako rječit primjer, bila je proslava tisućljeća